Nedostaješ mi dok šutnja puni uši
noćnim leptirima zaspalim na svjetiljkama ovog grada
kojeg sam voljela u isječku jednog kišnog aprila,
u prstima decembra ispod tvojih rukava.
Težak je ovo grad Stari moj,
tramvaji vuku umorne oči pospanih spavača,
ovo proljeće što juri niz padinu Gornjeg grada
u neskladu sa izboranim licima ulica zapita me gdje si.
Ova tišina između nas je ravnica s poljem crvenih makova
izraslih kao zavjet slobodi oko naših zglobova.
Ne zamišljam više proljeće
što prostruji kroz tvoju ulicu i skotrlja se do rijeke
da prespava u kljunu rode,
ovaj smiraj je kao magla na vodi,
kao zaborav stvari koje su se tek trebale desiti.
Peronima opet zvone kotači,
pored mene užurbani prolaznici bez lica,
ni jedan nalik tebi.
Dobro sam Stari moj,
čujem da si i ti dobro.
I nije to malo u ovom vremenu tanke niti života.
Samo, nedostaješ mi u proljeće.
Kad' kiša pada.
Kad' čežnje polete kao lude kamikaze
kroz ovu ravnicu,
pokose polja crvenih makova i slete na tvoju ključnu kost.
Tamo gdje moja je kosa napravila gnijezdo.
Sklonište za pokisle ptice,
Svih mojih kalendara.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.