Tomislav Beronić | Krštenje zadnjeg Frankopana

 

OGULIN, 1643.

Hrvatska i Primorska krajina nikada nisu bile bolje čuvane od Turaka nego dok je obranom zapovijedao Vuk Krsto Frankopan Tržački, Cesarove svitlosti general i kapetan ogulinski, gojmirski i vsih Vlahov. U povijesti Ogulina ostao je zapamćen kao onaj koji je njegove stanovnike oslobodio svih podaničkih obveza još 1622. godine kao nagradu za vojničku službu. Posebno rado bio je viđen među Vlasima koje je doseljavao s turskog područja, te su ga još nazivali i kapetanom slavnih Vlaha. Vojnici pod njegovim zapovjedništvom potukli su Turke kod Karlovca prvi put godine 1626., a potom još jednom sljedeće godine. 

***

Za proslavu krštenja svog trećeg sina Frana Krste, gospodar Bosiljeva i karlovački general grof Vuk Krsto Frankopan izabrao je ogulinski kaštel koji je još ne tako davno pripadao njegovoj obitelji. Neki su uglednici to shvatili kao poruku da Frankopani ne odustaju olako od onoga što im je kralj oduzeo. Domaćin je, pak, jednostavno želio da proslava bude raskošnija i ugodnija, a u tom smislu ogulinski kaštel pružao je više od njegovog Bosiljeva. 

Grofica Dora, treća žena Vuka Krste, proučavala je listinu s receptom koju je zatekla u ostavštini svoje prethodnice grofice Uršule. Hrvatski je još pomalo uspijevala razumjeti, pa čak i izgovoriti poneku riječ, ali glagoljica joj je bila nedokučiva. S olakšanjem je odahnula kada joj je sobarica najavila dolazak starog ogulinskog svećenika Luke. 

- Možete li mi ovo prevesti na njemački? – upita ga nakon pozdrava. – Rečeno mi je da je to recept za tradicionalni kruh koji trebamo sutra na svečanom ručku poslužiti gostima.

Svećenik šutke uzme listinu i primakne se prozoru. Oči su ga već pomalo izdavale. Polako je čitao riječ po riječ, na hrvatskom jeziku, onako kako je napisana. Grofica je strpljivo slušala razumijevajući tek ponešto. 

- Pozovite mi kuharicu Milicu. – naglo se okrene prema sluškinji. – Neka sve ostavi i odmah dođe.

Sluškinja poslušno izađe. Svećenik je još polako čitao, povremeno gladeći bradu. Baš kada je došao do kraja listine, sluškinja u salon uvede kuharicu. 

- Znaš li čitati i pisati? – grofica ju upita na njemačkom. Milica potvrdno kimne. 

- Odlično! – zadovoljno ustane i pokaže joj da sjedne na njezinu stolicu. – Zapisat ćeš ono što ti otac Luka kaže. 

Primakne joj pero, tintu i listinu pergamenta. Kuharica s nelagodom sjedne.

- Na njemačkom? – upita pogledavši prvo svećenika, zatim groficu. 

Grofica priđe svećeniku, koji je lagano odmahivao glavom.

- Bit će bolje da zapiše na hrvatskom. – malo raširi ruke. – Nisam baš siguran da bih to dobro preveo na njemački. 

- Dobro. – prihvati grofica. – Ionako je to sada potrebnije njoj nego meni. A ja ću se kasnije već nekako snaći. 

Prionuše na posao. Svećenik je polako čitao dok je Milica riječ po riječ pažljivo zapisivala. Povremeno su se posavjetovali oko nekog izraza koji njoj nije bio potpuno jasan. Završivši s prijepisom, Milica je polako pročitala cijeli recept, dok je otac Luka pratio što je zapisano na glagoljskoj listini.

- Doslovno od riječi do riječi. – svećenik se zadovoljno okrene prema grofici.

- Sigurno? – grofica je bila sumnjičava jer je tek ponešto razumjela. – Zamolit ću Vas da pročitate recept koji je ona zapisala.

Pokaže prstom na stol. Svećenik priđe, uzme listinu i vrati se do prozora. Nekoliko ju je puta približio i udaljio od očiju, a potom zbunjeno pogledao u Milicu.

- Ovo je vlaška ćirilica. – rukom pokaže na listinu. – Zašto nisi to pisala hrvatskom ćirilicom?

- Ne znam drugačije. – žena u neprilici malo uvuče glavu u ramena.

- Nema veze. – grofica odmahne rukom i okrene se svećeniku. – Ionako to treba njoj. Znate li Vi to pročitati?

- Slična je hrvatskoj. – uzvrati svećenik i zadubi se u čitanje. - Snaći ću se nekako. 

Čitao je još sporije nego glagoljski tekst. Kad je sve pročitao, glasno je otpuhnuo. Čelo mu je bilo orošeno znojem. 

- Za sutra ujutro pripremi tijesto točno onako kako je u ovom receptu. – grofica naredi kuharici. – A ja ću zatim odrediti kako ćeš izraditi ukrase. To ću tek večeras dogovoriti s mužem. Možeš ići.

Milica ustane i poklekne pred gospodaricom. 

- Nemamo bademe. – izgovori pognuvši glavu. – U receptu piše da se stavljaju i sitno sječeni bademi. Njih nemamo u zalihama još od Božića.

- Možeš li ih negdje nabaviti? – grofica upitno podigne obrve.

- Ne vjerujem da ih itko ovdje sada ima. – Milica odmahne glavom. – Ali, s Vašim dopuštenjem, možemo ih zamijeniti lješnjacima ili orasima, ili čak pomiješati lješnjake i orahe. Njih imamo dovoljno, a oni su najsličniji bademima.

Grofica se na trenutak zamislila. Prođe do prozora i zagleda se u dvorište. 

- To bi moglo biti dobro. – izgovori više za sebe. Zatim pogleda u svećenika. – Što Vi mislite?

- Mislim da se razlika neće bitno osjetiti. – kimne glavom nekoliko puta. – Ionako se taj kruh simbolički lomi. Važniji je njegov izgled i sam ritual nego okus. Nećete time ništa bitno promijeniti. Ustvari, čak bi bilo prigodno da se koriste lješnjaci ili orasi, kojih ovdje ima u izobilju, negoli bademi koji se donose iz primorja.

- Napravi onda tako. – odluči grofica i pokretom rukom otpusti kuharicu. Žena još jednom poklekne i hodajući unatrag napusti salon. 

- Napravite mi, molim Vas, još jedan prijepis na hrvatski. – okrene se prema svećeniku kad je Milica izašla, pruži mu glagoljsku listinu i pokaže mu na stolicu na kojoj je sjedila Milica. – I jedan dobar prijevod na njemački.

Svećenik sjedne, umoči pero u tintu i prione poslu. Kada je ustao, na stolu su kraj stare listine ostale dvije nove – jedna njemačka latinična i druga hrvatska ćirilična.

***

Dok je trajao obred krštenja Frana Krste, nad kaštel se navukao tamni oblak. Prve kapi kiše počele su padati baš u trenutku kada su grof i grofica sa sinom u naručju izašli iz crkve sv. Bernardina. Brzo su prešli preko dvorišta, ušli u veliku dvoranu kaštela i zauzeli svoja mjesta. U međuvremenu se spustio teški pljusak. Oči uzvanika bile su uprte u grofa Vuka Krstu, kojega nevrijeme nije nimalo uzbudilo. Mirno je ustao, u ruke uzeo veliki okrugli kruh ukrašen u obliku hrvatskog štita i s pleternim obrubom, blagoslovio ga i prelomio snažnim pokretom. U tom trenu bljesne munja, a sekundu kasnije odjekne snažan udar groma. Grofica uplašeno privije sina na grudi. Vuk Krsto mirno nastavi lomiti kruh, kao da se baš ništa nije dogodilo.
 

Nakon što su sluge podijelile kruh ženama i muževima, grof svima rukom pokaže da sjednu, a sam ostade na nogama.

- Danas slavimo sveto krštenje mog trećeg sina, Frana Krste. – pogledom zaokruži po uzvanicima i zadrži se na malom sinu u ženinom naručju. – Njega, kao i sve muževe našeg roda Frankopanskog, čeka vojna služba. Gašpar i Juraj, moji stariji sinovi, već su iskusili i prve borbe s Osmanlijama i pokazali se dobrim borcima i pravim vitezovima. Nema u nama Frankopanima straha ni od čega i ni od koga. Kad je grom sada udario, Fran Krsto nije zaplakao. Zapamtite to kao znak Boga svemogućega. Kakva god da bude njegova sudbina, ime će mu ostati zapamćeno u našem narodu, u burnim vremenima koja nam dolaze i na vijeke vjekova. 

Izgovorivši ove riječi, prekriži se i sjede. 

- Amen. – odjekne dvoranom.