Dođe tako...iz vedra neba, netko.
I sve što je bilo prije više nije važno,
Od tog trenutka postoji samo to i sada.
I sve stane u jedan sramežljiv pogled i čvrst stisak ruke.
Tog trenutka se uvjeriš da nije laž kad kažu,
svoju osobu po očima prepoznaš.
Uvjeriš se i da se duše tako slučajno, a savršeno uklope,
Odlučile su da budu saputnice ka vječnosti.
I svakim korakom sve su bliže raju.
I ako nisi primijetio, reći ću ti,
nebo tog dana je bilo drugačije,
Kao da je u njegovom horizontu bila smještena čitava galaksija.
I vazduh je posebno mirisao.
I od tog dana sve ljepše miriše, milo i toplo.
Ako odlučiš da privežeš ruke uz mene,
Onda vrijeme više neće imati značenje,
I sve što je nekada bilo važno izgubiće vrijednost.
Smisao će biti samo priljubljene usne,
isprepleteni prsti,
Tijelo uz tijelo.
Dok nam se u dodirima rađaju radosti,
Nebo će dozvoliti da zaboravimo patnje,
Da nadopunimo praznine
I daljine...
Od tog dana ništa neće biti isto.
Od tog dana znala sam da smijem da te volim, jer si stvaran.
Zbog slobode da postojim i pred tobom budem ogoljena do srži.
Od tog dana i tišina je dobila smisao.
I znala sam da sam na pravom mjestu,
Tu sam...
Da te udahnem, kao svjež planinski vazduh.
Prvu jutarnju rosu.
Dok mi se u stomaku nadmudruju leptiri,
Otimaju slučajni uzdasi i osmijesi.
Od tog dana više ne brojim dane, samo poljupce.
Od tog dana samo želim...
Da me budiš sa prvim jutarnjim suncem,
Da se kupamo u mjesečini i nebom prosutim zvijezdama.
Da svaka kapljica kiše bude naše skrovište od buke.
Da se iznova i iznova gubim u beskraju tvojih očiju.
Da te volim.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.