u misao bih tvoju kao ptica da se ugnjezdim
i usplahirenost moje besciljnosti
Ti
let bi spokojan prizemljio
da sam nebo
nedodira svoga odrekla bih se
do visine tvojih očiju spustila se
i kapci tvoji da postanu pogledima mojim rešetke
iza njih sloboda utamničena da cveta
nepregledne dubine prostranstvo
skupila bih svoje
okean da sam
pa na dva dlana tvoja prostrla se i njima omedjila
dobrovoljno
da sam reč
da se skotrljam niz bezdan ćutanja
i izmedju dve obale slutnje
da za tebe most razapnem
tanani
slovesni
bez koraka
da mi dođeš
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.