Oleg Antonić | Membrane

Posvud oko mene
zijevaju membrane;
tijek za jednom krene,
pa kraj druge stane;

svaka tek leluja
kao da je nema
do trena kad struja
kroz nju proć se sprema;

svaka tad se napne
da odmjeri dotok
i baš uvijek sapne
postojanju protok.

S vremenom se vidi
da se steknu razne:
nepropusne hridi
do besmisla prazne;

opne koje dignu
otopini cijenu;
one što me žignu
zalud brtveć mijenu;

zloćkave pak mrknu
zadnje kapi moći,
dobrohotne srknu
bolove iz noći;

mnoštvo tu je vaga,
žetve apanaža,
služinčadi vraga,
anđeoskih straža;

nađem tuste, plošne,
polumasne, strasne,
prpošne i trošne,
časne, klasne, rasne...

ne zna im se broja,
vrutka, niti roda;
sve su sličnog kroja,
sve su orna svoda.

Posvud u tom svijetu
curak barem pjevne
ljubav kad u getu
niz membranu sijevne.