Oleg Antonić | Plamćaše pleme

(Božici Jelušić, s ljubavlju)

Bijaše pleme. Skrajnuto, jadno;

družina spala na police stijena;

po prirodi stvari prostranstava gladno,

u krpama rujnim čeznutljivih zjena.

Zijaše ono s nemoćnom tugom

k dalekoj ravni pod krošnjama tamnim

što zapašu prostor božanstvenom fugom

gurnuvši čeljad u položaj sramni.

Lijaše rosom sumorno stanje;

klonuli sokol tek vidje ta lica

dok nevoljko baštine skromno imanje

gdje skučenost muza je pohlepnih žica.

Htijaše biti crveno more

pa obilje sjemenki strusi u struju

da zapraši poprijeko zemljišne bore,

s tuđim da klicama kuša oluju.

Sijaše sobom po kraju cijelom 

sve da bi negdje u kohorti niklo,

no tanušno isklije tek s onim tijelom

što k vrletnom pragu na stisku se sviklo.

Bdijaše bodro pod snijegom, ledom,

ne bi li množilo svoje mladunce;

i vazda mu žudnja dogotovi s jedom

kad silnici zgrabe mu mjesto pod suncem.

Mnijaše smjelo: stiže li vrijeme

kad pasti će šume od pravedne ruke?

Ovladat će posvuda i naše sjeme!

Plamćahu makovu plemenu muke.

*

I bješe sječa. I tresnu hrašće.

Propagule jurnuše raznoga soja.

U jagmi za dane pod suncem tad rašće

plamćaše mukama uskoga kroja.

(iz ciklusa „Ognjišnica“)