Božica Jelušić | O bijelom platnu

Bilo je to doba kad se platno tkalo.
Još ko zvijezda čunak zasvjetluca noću.
Na vjetru se kao jedro nabiralo,
Pomoglo je duši da skrije ružnoću.

Ne znaju svi ljudi čemu platno služi,
Rasparane niti kako da poslože.
Tri uzorka voćna, plav leptir na ruži,
Ubodi se zbroje, šavovi pomnože.

Na potoku rublje prakljačom se pralo,
Bjelilo u lugu, trljalo sapunom.
Vrijeme snova u njem' tiho dozrijevalo,
Kitilo se rojem pčela, zlatnom krunom.

Moje platno ima oblik i teksturu,
Tkala ga je baka, majka, tkalja mlada.
Jastučnica, platno, rub na abažuru,
Žulj na nježnoj ruci, kao orden rada.

U rifu i smotku u ormaru stalo,
Taj se dodir pamti, te se ure broje.
Trajat će dobrota koju mi je dalo,
Čak i kad izblijede uzorci i boje.

Tkale su ga nježnost, radost i dobrota:
Omotat će tijelo do konca života.



Flora Green

Vezane objave: Mate Milas & Oleg Antonić & Sonja Smolec | Bijelo platno