Učini(mo) pisanje ponovno velikim

Co-lumna 36

Piše: Clara C.      

Ponekad imam problem s time kad odlučim pisati ni o čemu konkretno, kad je tekst slijed misli nalik dnevničkom zapisu, kad si dam oduška da pišem samo nasumične misli umjesto da ih pletem oko jedne teme; ali ovo je jedna takva prigoda u kojoj mi treba prostor za nepovezano lutanje, tranzicijska kolumna koju dijeli prošlu od sljedeće jer stvari koje upravo moram reći su eto, ove. 

Uspješno sam, kao i svi, preživjela doba lockdown-a.

Najdraža stvar koju sam tada pročitala bio je intervju s Miljenkom Jergovićem u kojem kaže da je sloboda neusporedivo vrjednija od zdravlja. U jednom ironičnom „ni više ni manje“ scenariju,  knjižnice su se zatvorile baš dan poslije nakon što sam namjerila otići se opskrbiti novom dozom. Bila sam opremljena materijalom za čitanje i usprkos zatvaranju, ali veselila sam se naslovima koje nisam mogla drugdje nabaviti. Noćna mora zatvorene knjižnice postala je stvarnost.

Broj pročitanih knjiga manji je od onog prošle godine u ovo doba, a tada sam u kolumnama demonstrirala svoje živčane slomove zbog sebi male količine čitanja. Ove godine mi to smeta u toj mjeri. Ponekad volim kad me život natjera da ne čitam (dva tjedna recimo – gotovo pa ništa) jer ga ne stignem prioritizirati samo zato što vraćati se starim navikama znači već prvim uronom uma u stranicu knjige intenzivnije doživjeti ono iskustvo duše koja se vraća kući. 

Čitam malo, pišem najmanje od svega, ali kad to radim, cijenim stvari. Bez puno objašnjenja, moje trenutno iskustvo je ovo:

Ni ne očekujući tako nešto, iako sam znala za nju i prije, Daniella Kordić postala mi je vrh vrhova među autorima zahvaljujući temama koje obrađuje (preporučujem njezinu fejs stranicu. Volim. Jako.).

Tek sutra kupujem svoj prvi primjerak magazina Best book i sadržaj te tiskovne tvorevine zvuči skroz uzbudljivo i život je zbog dobar. Moj stari čitateljski klub je završio nakon pet godina, nastavili su smo u novoj formi i online putem i to se pokazala kao više nego sjajna ideja našeg starog voditelja. Sve što sam ikada pisala i sve knjige koje sam posjedovala bile su u stanu u kojem sam odrasla i bačene su (ne s moje strane, naravno). Osjećaj nije lijep i ugodan.  Toliko sam new age da sam za pet dolara kupila knjigu koja intervjuira mrtve slavne ljude. Od pisaca to su Ernest Hemingway, George Orwell i James Baldwin. 

Šokirale su me smrti ljudi koji čine književnost. Spomenut ću one koje su mene pogodile, a to su Božidar Alajbegović, Bekim Sejranović i Milena Benini. O Božidaru nisam uopće mislila sve najbolje, bila sam jedna od onih kojima njegov izraz nije bio po volji, ali sam ga duboko respektirala i mislim da to nešto govori. Nevjerojatno je kako je književna kritika, barem je to kako se ja trenutno osjećam, prazna bez njega. Bekim Sejranović je čitanjem romana „Ljepši kraj“, prošlo ljeto postao moj regijski autor broj jedan, jer sam ga tek tada, ne otkrila, ali prvi put čitala. U umu mi ostaje urezana slika kako je sjedio pored mene na jednoj promociji ranije tog ljeta. Nisam mogla znati da će mi postati jedan od omiljenih i da ga nikada više neću vidjeti. Frustrira me činjenica da ne mogu dočarati koliko volim i obožavam Milenu, to je jedan od onih trenutaka kad osjetiš vlastitu manjkavost umješnosti usmjeravanja jezika onako kako ti želiš, a Milena je osoba koju sam voljela vidjeti na konovima kojima sam prisustvovala, čiji mi se intelekt, mašta i ta drugačijost od svih ostalih neizmjerno sviđali. Svijet domaće spekulativne fikcije je zakinut za najzaslužniju književnicu i prevoditeljicu. I nitko neće znati moderirati razgovor s Tadom Williamsom kao ona. Svi vi, falit ćete, ali književni kozmos je magično mjesto jer jeste postojali.