Nada Vukašinović | Cvelferija

Krenuli su oni jedne rujanske nedjelje iz Zagreba, uzbuđeni i veseli, kao da idu na kratki izlet s kojega će se vratiti kad pojedu sve sendviče i popiju sokove. Cijelim putem ih je pratilo sunce i razigrano bacalo duge sjene i šaralo prstima po prozorima vlaka. U nepreglednom nizu izmjenjivala su se sela s poljima i šumama, male i velike željezničke postaje, ukočeni prometnici s crvenom kapom i nestajali nakon kratkog treptaja oka.

 
Stigli su u toplu večer na vinkovački željeznički kolodvor u vrijeme otvaranja Vinkovačkih jeseni. Na velikom voznom redu pronašli su ime sela u koje su se zaputili, sat polaska, peron i kolosijek s kojega kreće šinobus.

Trebalo je pričekati još sat vremena i oni su krenuli ulicom koja ih je vukla prema pjesmi koja je poput srebra zvonila. Zaustavili su se ispred pozornice, ugurali među nepoznate ljude ispod ulične lampe, kao u pjesmi koju su slušali.

I prozirne leptirice su se nagurale oko svjetla kako bi plesale svoj sudbinski ples. Poput zastava su se  vijorili šlingani rukavi, odskakivale bijele podsuknje i zlatom vezene suknje rumenih djevojaka u kolu. Zvonio je bećarac grlenim muškim i ženskim glasovima i zauzimao ulicu po ulicu, kuću po kuću. Muškarci su započinjali deseteračke napjeve i svaki puta visoko u zrak podizali šešir okićen cvijećem. Žene su pocikivale, dok su im zveckali zlatni dukati pod vratom.

Nakon kraće vožnje i dužeg pješačenja stižu u selo.

Mala željeznička stanica je daleko od naselja, jer su Šokci u vrijeme gradnje željezničke pruge s nepovjerenjem gledali na novotariju kao što je lokomotiva s vagonima i bojali se da im djecu ne pogazi.

Vesna se Sjetila dana, kada je prvi puta sama hodala prema zapadu, po skliskim tračnicama zapuštene željezničke pruge. Bio je lipanj, padala topla kiša, a ona je brala žuto ivanjsko cvijeće i odlutala daleko od kuće.

Često sanja mokre tračnice obrasle ivanjskim cvijećem i uvijek je ono isto dijete koje je predaleko odlutalo i više se ne zna vratiti kući. I sada joj se čini da su tračnice skliske i radije hoda po drvenim pragovima.

Te jeseni je dala sve ispite na prvoj godini, udala se i prvi puta otišla od kuće. Nije puno razmišljala što će značiti taj odlazak iz Zagreba, kakve će posljedice donijeti i koliko će joj nedostajati život, kakav je živjela. Kako će studirati i završiti fakultet u Zagrebu iz maloga slavonskog sela u Cvelferiji. Nije imala pojma kako će savladati više od tristo kilometara u jednom smjeru kad padne snijeg, kad zapušu vjetrovi. Kakav će im biti život među tuđim ljudima i koliko dugo će tu izdržati nije znala. Prvi puta se odvojila od obitelji i prvi puta je uskočila u nekoliko novih uloga, bez ikakvoga reda, iako su joj govorili da najprije treba završiti fakultet pa dobiti posao, a onda sve ostalo.

Selo je daleko od svega, od bolnice, ljekarne, knjižnice, od svih poznatih. Daleko su Vinkovci, daleko je i Županja, a najdalje Zagreb.  Nekada je to bilo močvarno područje uz Savu okruženo gustim šumama Spačve. Hrastovima je pogodovalo takvo mjesto jer im za rast treba puno vode. Stare hrastove su rušili i prodavali bogatim  Englezima i Francuzima. Donijeli su novac, ali i drugačije običaje. Novac je mijenjao selo, napredak je donosio i poroke. Znala je da je tu kao šumar službovao Josip Kozarac i o Cvelferiji je naučila iz njegovih romana i novela.

Pročitala je Mrtve kapitale, Slavonsku šumu, Tenu, Miru Kodolićevu, Biser Katu i zamišljala da možda takvih živopisnih ljudi još uvijek ima.

Ime Cvelferije je ostalo iz razdoblja Vojne krajine, a nastao je od imena Dvanaeste satnije, čije je sjedište bilo u Drenovcima. Putem nabraja sela Drenovci, Podgajci, Rajevo Selo, Đurići, Račinovci, Gunja, Vrbanja, Soljani i Strošinci.

Iz Zagreba je donijela kutiju s posteljinom i žutim zavjesama, plavi baloner i ljubičastu pletenu tuniku, kožne hlače i nekoliko knjiga. Među korisnim knjigama je Knjigu za svaku ženu, s receptima i malim savjetima, koje trebaju novopečene domaćice i komplet Dostojevskog u plavom platnenom uvezu. Puno toga nemaju, ali imaju dvosobni stan s balkonom i kupaonicu. 

Rana je jesen, zrak je gust, slatkast. Iz dvorišta se širi miris grožđa, plavih šljiva, pekmeza i ukiseljenih krastavaca. Čuje se smijeh, galama, dozivanje, zvuk motorne pile. Govor sela je veseo, bučan, mirisan, ali i govor tijela žena i muškaraca u poslovanju i kretanju je rječit.

Vesna pere prozore u učiteljskom stanu, na prvome katu dvokatnice. Nije baš spretna i treba joj dosta vremena da opere velike prozore na balkonu. 

Ispod balkona bučno prolaze jedna za drugom zelena traktorska prikolica, voze drva, grožđe, šećernu repu, kukuruz. Miješaju se prizori, boje i mirisi jeseni. Kukuruz se zlati na zelenim traktorskim prikolicama,

Ispravila je leđa, podigla se na prste i stavljala žute zavjese. Sunce se odmah zaplelo u njih, zlatilo i ostalo tako čitave jeseni. Imala je dobar pogled na dugu, široku ušorenu ulicu. Vidjela je kuće s bijelim pročeljima i prozorima prema drumu i visokim kapijama koje su joj zaklanjale pogled u dvorišta. Preko puta njihova stana crkva, malo dalje pošta, a s druge strane, ambulanta, trgovina, park i škola.

Bijela cesta je poput odapete strijele uranjala u zelenilo mitske  šume hrasta lužnjaka. Udahnula je topli i mirisni zrak rane jeseni. 

S druma se poput paučine podigao refren tihe pjesma: „Što si tiha Cvelferijo moja, ko da jutra ne mirišu više..."

Vesna je udahnula topli i mirisni zrak rane jeseni i zamišljala mladu ženu s vezom u krilu, koja sjetno, spuštenog pogleda na ruke, pjeva pjesmu koja ima tajnu poruku, samo njoj namijenjenu..