Puštam ga k'o što sam davno prije
bezbrižno nek' se igra
i naivnim očima na svijet gleda
u potrošenu tijelu vrteć' se k'o čigra.
Čarolije iza ogledala nek' traži,
al', molim, da bude ovdje
kad ostanem bez daha,
na obalu dobrote nek' me iskrca
oslobodi posljednjega straha.
Djeteta tog što prebiva u meni
sitni koraci u stopu me prate
od proljetne rapsodije godina mladih
do otužnih zvukova jesenje sonate.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.