Brankica Bošnjak | Dan kada sam otišla za Šerbedžijom

Kad smo se rastali tata i mama i ja
život je počeo nizati godišnja doba. Tata se opet sastao
s nekim, mama je ostala sama, a ja sam djevojčica koja je
povjerovala kako se nježnost iskazuje jedino životinjama i djeci
koju ti rodi druga žena.
Brat je došao taman
kada su zvijezde propadale u noć (i on se rastao s nama na deseti
rođendan i tako sve do vojske), a onda se digao rat i svatko je bio na strani svojih,
a zemlja je padala
u mrtve ruke, kamen se pretvarao
u nišane, majušne
trešnjine grane bile su zbrka osjećanja i nepostojećeg vremena, onog za koje misliš
da nikada neće proći
i neke posebne boli, tamo, sasvim u ćošku
u korovu koji ćuti kao velika ptica. Moj otac,
odavno oblak najgori je bio sebi.
Njegove crte lica pod hladnim prstima, piće na njegovom stolu
vraćali su lice osmijehu posivjelom od tuge. Prosula sam vodopade iz
gorućih očiju. Zakitio me omčom našminkanih obmana oko vrata.
Njegova sjenka u narančastom krugu lampe znala je danima da šuti. Praznina je
melankolična predstava proljeća u kojoj smo učestvovali oboje.

Tamo gdje sam odrasla kad me pitaju da li znam da volim, iskoračim
iz vlastite tradicije, jer nemam nikakvu strategiju i ne vjerujem u raj,
ni u pakao i u neke bitke ne ulazim da bih pobijedila jer kažu kako
revolucija jede svoju djecu i tako pojedena u iskoraku počnem da pišem ljubavnu poeziju.

Bilo mi je drago kada sam završila s pisanjem pjesama. Prestala sam gristi usne.
Sad pišem o beznačajnim stvarima kao: lutka
nakrivljene glave gleda iz izloga. Ogradila se od familije. I jedne i druge.
Inje na iluzijama još je vlažno. Ogrćem njegov vuneni džemper suviše grub
za moju golu kožu, rascvjetana rana od mlaza vode srasta s nečim ugušenim
među mojim rebrima. Hrani me krezubim suncem i poji gorkim polenom.

Ne pamtim imena ljudi. Od mene se oduvijek očekivalo da se opredijelim.
I jesam. Otišla sam daleko i zavoljela
polja uljane repice, ali ne i ljude. Potrebno mi je bilo da se osjećam sigurno.
Nedostajali su mi otisci prstiju s police koju je on pravio i stakla na prozorima napuštene kuće, da se nalaktim i pogledom probijem planinu, pa sam morala da ga zamijenim s nekime s kim ću dočekati starost.

Pitala sam znaš li što mi je potrebno da se osjećam sigurno i on je krenuo
da recituje sa Šerbežijom "Već sam ti pričao to". Miriše na papir.
Otkad se vratio opet gladujem nagriženih usana.