Sonja Smolec: RAZODIJEVANJE
odjevena tek u kostrijet svoje muke
razodijevam se pred pjesmom ptica
pred tek izniklom travom i vjetrom
što u novi dan ulijeva moju molitvu
dodirujem bore na obrazima
plodonosne brazde života
kroz koje nicahu i suze i smijeh
samoniklih makova i suncokreta
tražim istinu iz uma koji zrije
u tijelu koje voljaše i plodno bubraše
koje rađaše mrtvu i živu djecu
a što sada?
koliko slojeva sebe još valja oljuštiti
koliko ih puta još poljubiti
da me Sunce ogrije?
© Sonja Smolec iz zbirke "Pričam ti..."
Oleg Antonić: STRIPTIZ
Pod nabranim velom. U klinču s mijenom.
Pijuckajuć sebe u tmuši koktela.
Već obranog čela, ostakljen pjenom;
zirkajuć tebe kroz smušena tijela.
Tečem, dakle, trajem u baru hostela
(sluteć da zirkaš me nemirnom zjenom)
dok staklena kora nad ponorom vrela
kani me brtviti dubokom sjenom.
Gle, ljuštim sloj prvi. Svlačim se redom.
Golotinja moja već zamiče kudnji.
Iz iste su krvi, od vatre svi s ledom,
čamotinjom svaki me potjera k bludnji.
S drugim ću lako kad izmičem žudnji
da medni me snovi razgraniče s bijedom.
Sve ljubim ih žarko, sloj svaki je sudnji,
dok naredni čeka pod smokvom sijedom.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.