Da mi je znati kamo odoše snjegovi;
Pijesak vrijeme mjeri, a tkaninu palac.
U beskrvno vrijeme da nam kaže znalac
Kamo se Ahilej skrio i gdje su njegovi?
Od znanja nepotrebnih đačka glava puca.
Malo se toga polako i pomno rukotvori.
Da mi se barem u umu taj bitan pojam stvori,
O alemovom oku što u tmini svjetluca.
Mislim o svima koji poslove ne završe;
Knjige i teoreme il' slike plamtećih boja.
O tima, što su mračna i genijalna kroja,
I umru prije no što četrdeset navrše.
Da mi je sve te niti svijesti uplesti čvrsto,
Prevesti slapove svjetla koje s visine primam.
Rekla bih da sam svoja, da sebe imam
I da se možda smijem zvati posebnom vrstom.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.