Idem u treći razred gimnazije. Početak je studenog, ali je još toplo i kaput čeka u ormaru. Četvrtak je prije podne. U kuhinji je ugodno. Otac je, po običaju, još sinoć iz bačve na balkonu pretočio lož-ulje u petlitarni kanistar i jutros napunio peć. Kad sam iz hladne kupaonice ušla u kuhinju koja miriše na kavu, već je bilo toplo.
Sjedim za stolom i učim biologiju. Prošlo je podne. Na radiju kao i svakog dana emisija Po vašem izboru, Milioner - pjeva Zvonko Špišić Popodne pišemo test. Kod profesora Milera nema zabušavanja. On gradivo predaje od riječi do riječi kako piše u udžbeniku, a tako treba i odgovoriti na testu. Kod njega nema labavo.
Daj pruži malo te ruke, vidiš da ne mogu motati – čujem majku.
Evo, je li sad dobro?
Dobro je. Tako valja. Samo drži tako!
On sjedi na stolici uspravnih leđa, raširenih nogu da održi ravnotežu. Ruke je ispružio kao muslimani u molitvi, a na njima podeblji smotak vune. Ona stoji ispred njega također raširenih nogu i namata vunu u klupko. Kako ona namata, tako on dlanove pomiče da vuna lakše sklizne preko njih.
O! Pa zar je već sve pripremila? Ipak je s tim dosta posla: staru crvenu haljinu najprije treba pažljivo razašiti te oporiti sve njezine dijelove (prednjicu, stražnji dio, rukave i rol-kragnu). A to „oporiti“ znači pronaći završetak pletenja, okrenuti stolicu naopako nasred kuhinje, nit pletiva zavezati za nogu od stolice i s pletivom u ruci kružiti oko svih četiriju noga stolice tako dugo dok se pletivo ne potroši. Zatim pažljivo zavezati nit kraja pletiva s onom niti od noge na stolici. Potom skinuti s stolice, sve oprati i posušiti. I tako komad po komad. Na kraju, te smotke pretvoriti u klupka. Majka je isto napravila i s crnom dolčevitom. Sada, evo, tata drži smotak vune, a mama namata na klupko. Crna vuna je već u klupku.
Tek sada slijedi štrikanje. Bit će to debeli, poduži pulover kakav je sad na naslovnici časopisa Burda. Joj, baš se veselim! Mama je rekla da će ga nastojati napraviti do ponedjeljka. Ona baš voli štrikati! Kad tata i ja odemo spavati, ona još dugo štrika skoro svaku noć. A u ponedjeljak u školu u uskim crnim samtericama, crnoj dolčeviti i u dugačkom crno-crvenom puloveru! Jedva čekam!
Mama, pa kaj je s tobom? Zakaj opet nosiš taj ofucani pulover? Kupila sam ti onaj s ciferšlusom, podstavljen je umjetnim krznom i sigurno je topliji od ovog. Daj makni to, molim te! Kaj će ti ta starudija – prenuo me glas kćeri.
Ma da, da… tu je negdje, moram ga potražiti, odličan je, stvarno je topao!
Kad je kći otišla, potražila sam u ormaru na gornjoj polici najlonsku vrećicu s natpisom MANA. Vidi, vidi, zar toliko košta, začudila sam se gledajući etiketu sa cijenom. Potom sam vrećicu vratila na isto mjesto da se ne zametne. Neka taj pulover bude spreman za nedajbože, a ovaj je još dobar, ništa mu ne fali! Baš dobro grije.
Sjedim za stolom i učim biologiju. Prošlo je podne. Na radiju kao i svakog dana emisija Po vašem izboru, Milioner - pjeva Zvonko Špišić Popodne pišemo test. Kod profesora Milera nema zabušavanja. On gradivo predaje od riječi do riječi kako piše u udžbeniku, a tako treba i odgovoriti na testu. Kod njega nema labavo.
Daj pruži malo te ruke, vidiš da ne mogu motati – čujem majku.
Evo, je li sad dobro?
Dobro je. Tako valja. Samo drži tako!
On sjedi na stolici uspravnih leđa, raširenih nogu da održi ravnotežu. Ruke je ispružio kao muslimani u molitvi, a na njima podeblji smotak vune. Ona stoji ispred njega također raširenih nogu i namata vunu u klupko. Kako ona namata, tako on dlanove pomiče da vuna lakše sklizne preko njih.
O! Pa zar je već sve pripremila? Ipak je s tim dosta posla: staru crvenu haljinu najprije treba pažljivo razašiti te oporiti sve njezine dijelove (prednjicu, stražnji dio, rukave i rol-kragnu). A to „oporiti“ znači pronaći završetak pletenja, okrenuti stolicu naopako nasred kuhinje, nit pletiva zavezati za nogu od stolice i s pletivom u ruci kružiti oko svih četiriju noga stolice tako dugo dok se pletivo ne potroši. Zatim pažljivo zavezati nit kraja pletiva s onom niti od noge na stolici. Potom skinuti s stolice, sve oprati i posušiti. I tako komad po komad. Na kraju, te smotke pretvoriti u klupka. Majka je isto napravila i s crnom dolčevitom. Sada, evo, tata drži smotak vune, a mama namata na klupko. Crna vuna je već u klupku.
Tek sada slijedi štrikanje. Bit će to debeli, poduži pulover kakav je sad na naslovnici časopisa Burda. Joj, baš se veselim! Mama je rekla da će ga nastojati napraviti do ponedjeljka. Ona baš voli štrikati! Kad tata i ja odemo spavati, ona još dugo štrika skoro svaku noć. A u ponedjeljak u školu u uskim crnim samtericama, crnoj dolčeviti i u dugačkom crno-crvenom puloveru! Jedva čekam!
Mama, pa kaj je s tobom? Zakaj opet nosiš taj ofucani pulover? Kupila sam ti onaj s ciferšlusom, podstavljen je umjetnim krznom i sigurno je topliji od ovog. Daj makni to, molim te! Kaj će ti ta starudija – prenuo me glas kćeri.
Ma da, da… tu je negdje, moram ga potražiti, odličan je, stvarno je topao!
Kad je kći otišla, potražila sam u ormaru na gornjoj polici najlonsku vrećicu s natpisom MANA. Vidi, vidi, zar toliko košta, začudila sam se gledajući etiketu sa cijenom. Potom sam vrećicu vratila na isto mjesto da se ne zametne. Neka taj pulover bude spreman za nedajbože, a ovaj je još dobar, ništa mu ne fali! Baš dobro grije.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.