Denis Kožljan | Ulomak (priča), iz Knjige "Ispod Colosseuma"

Lijepo i zanimljivo bilo je živjeti u gradu koji ima toliko mnogo povijesnih znamenitosti poput Zlatnih i Dvojnih vrata, Augustovog hrama, starog dijela grada i Katedralu. Prava meka za turiste koji su počeli pristizati već tamo negdje za Uskrs, a zahvaljujući blagoj klimi, ostali su u Puli sve tamo do kraja listopada. Naravno, u to vrijeme bio je i neki drugačije uređen politički i državni sistem što je značilo opet da je Pula bila u Istri, kao glavno sjedište, Istra u Hrvatskoj, a Hrvatska u Jugoslaviji. Meni osobno, to je razdoblje bilo vrlo upečatljivo i lijepo sam se osjećala na svakom dijelu života i rada.

Tako sam krenula u Eksperimentalnu osnovnu školu "Neven Kirac", a koja se nalazila u istočnom dijelu grada, nazvanom Šijana.

Bila sam uvijek odlikašica i imala puno aktivnosti uz normalnu i obveznu nastavu. Ovog putaa sam kao nulti sat srijedom imala sviranje (tamburice). I zaista nije mi bio problem dignuti se u jutro rano, da bih prije osam kod nastavnika Branka imala sat. Išla sam u peti razred tako da je moja torba bila prepuna, a u njoj još i ovaj žičani instrument sa kajdankom i stalkom (samosklapajućim). Tog sam dana imala i tjelesni pa sam morala uzeti i dodatnu kesu sa opremom. Uvijek sam išla u školu s Elis, prijateljicom koja mi je nekako bila najprisnija i znala čuvati moje tajne kao i ja njene. No, kako ona nije imala sviranje, a i bacila je gripa u krevet, tog hladnog zimskog jutra morala sam baš sama. Od mog stana do škole moglo se prečicom i to smo  obično uvijek koristili i za nepunih desetak minuta stigli. Najprije sam se morala penjati uzbrdicom, a onda prije izlaska na glavnu cestu bio je opasan prijevoj koji mi je zaista ulijevao nepovjerenje tim više jer je tu i promet bio gust. A te srijede? Tog jutra prosinačkog, izgleda se i priroda urotila jer je napadao i prvi snijeg, a to je opet izazvalo pravi kaos kako u prometu, tako i za pješake. Odoh ja tako u nekim crvenim gumenim čizmama, torba s tamburicom na leđima, a u lijevoj ruci oprema za tjelesni i marenda. Onda nije bilo mobača ni drugih tehnologija, a nisam imala ni sat. Znam samo da sam jako žurila jer na sviranje je trebalo stići na vrijeme. Nastavnik iz glazbenog bio je vrlo zafrknut ali i nervozan. Išla sam polako, korak po korak jer mi se klizalo. Najvjerojatnije su moje čizme bile za kišu, a ne snijeg. No, došavši na vrh uzbrdice, spotakla sam se i pala koliko sam bila duga i široka. Torba se smočila, stalak odletio, zajedno s kesicom koju sam držala u ruci.

"Denis, pa što se dogodilo", upita me netko. Bio mi je to poznati glas djevojčice Meri koja je bila od mene starija godinu dana. Njezin kuhinjski prozor imao je pogled baš na taj dio ceste odnosno padine. Ona se spremala također za školu ali nešto kasnije jer nije imala nulti.

"Ma joj Meri", evo vidi! Poludit ću, sklizla se i pala, odgovorih crvena u licu i znojava iako je temperatura zraka bila vrlo blizu nuli. Najgore mi je što ću sad reći Perniću."

Meri  i njezina mama pomogle su mi, podigle mi i pokupile razbacane stvari. Iako su me zvale u kuću, ja sam tvrdoglavo odbila i nastavila dalje još nekih stotinjak metara do škole. Ušla sam u zgradu i popela se na prvi kat. Čula sam zvuk mandola, a što je bio signal da moji kolege već uveliko vježbaju. Uhhhhh, priznajem strepila sam ali i kratko pokucala i ušla u kabinet opravdavajući se, no, od strane nastavnika nije bilo sluha:

"Nema kašnjenja, Denis! Izađi van i imaš neopravdan sat, pa drugi put ustani ranije", izderao se mršavko onako nervozno i arogantno.

Sjela sam na klupicu ispred vrata, obula crne školske papuče, a guza i jakna mokre i blatnjave. Nisam znala da li da zaplačem od muke i nerazumijevanja, no čovjeka sam poznavala tako da me njegovo ponašanje i nije preveć ubilo u pojam. A on je očito poludio jer kako nije trpio nered i kašnjenja, nastavio je vikati na onih sedam učenika koji su na vrijeme stigli na probu: "Ne, tako, magare tursko! ...

Fis, cis, gis...trzalicom o žicu pravilno", derao se iako su cure i dečki sasvim solidno naučili domaći zadatak i prezentirali na satu kojega je meni nažalost, spriječio zločesti snijeg.