O nama

petak, 28. lipnja 2019.

Florian Hajdu | ...otvoriš li dušo moja, nekad, to prekrasno srce tvoje?


Da li si, od onda, posle onog najsretnijeg dana, kada su nam oči prvo kapima govorile, na rastanku stope su nam vlažne tragove na asfaltu, u gradu bez crkve sa crvenim krovom, ostavljale, kao morzeovim znacima volim te tako snažno zauvekno da nas ni Ad ni Bog ni njegov otac ni svi sveci  iz Sikstinske kapele, ikone iz Studenice, Alah iz kurana, Buda sa Tibeta, ne mogu više naša sjedinjena dva tela vezana u jedno u gordievom  svevremenskom čvoru duše srca u jedno pretvorena nikad ničim pa ni posle prestanka života rastaviti, sve na svetu moje, negde gde si, kad si, sama u tišini ili u društvu gde harfe u oktetu tako mazeći titraju Concierto de Aranjuez nezaboravno vrhunsko delo, kao tvoja duša srce telo, Joaquina Rodrigoa,  kada ti misli negde veoma daleko u meki vreli uzbuđujući samoformni pesak odlutaju, otvorila sebi srce svoje onim uvek, želim te, jedinim, živote stvaraujućim, živim ključem kojim se sva ovozemaljska Rajska vrata otvaraju, kao svetu knjigu kuran ili pismo klinasto i pogledala, neku, možda baš onu dvadeset prvu stranicu u hladnom mesecu, pođu li ti tada žmarci od stopala butina Rajskih vrata međunožja koja plaču sluznim  kapima suze nedoplačive za onim ringišpilom, za, u dvoje kojim smo se toliko puta u svesti sreći besvesti bacali, valjali, vrteli, mazeći grlili, i vozili daleko u futurske  krajeve nedokučije, krene li ti duša grlu, hoće krila da doleti i pronađe dušu srce silom napuštenu sada agonski izgubljenu, na onome mestu gde su listovi akaca mađarsku rapsodiju oratorijumski šumile a Baha u crescendu nagih sluzavih spojenih u jeno dva tela, kada su se za tebe oronula zarđala ali pred tobom gordo držeća kapijska vrata od sreće sama od sebe otvarala, koje iznemoglo nemo šapče reči zadnje volim te dušo moja zauvekno, a kad je ne puštaš iz sebe vrišti ječi traži ono meko milovanje, ljubljenje okolo pupka, igrarije trepavicama sa naježenim nabubrelim  bradavicama dok se vlažna tela tresu trepere u snažnim rafalnim grčevima sreće svoje doživljene uzivljaje, maze li te milocvileći pojedinačno li u nemome horu naša nerođena deca na susednom oblaku koji polako odlazi u nedođiju poput tona dirke sa klavira koje sviraju Moderato Cantabile a note bolno ječe ehohuju, prima li ti tada srce duša telo ruku tuđu kao nekad moju, drhte li ti usne na topli dah ljubavi kada se približi i hoće da te uzme, tresu li ti se grudi bradavice do pucanja zgrče, međunožje u špagu širi kao na onome toplom pesku ispod duda dok su ptice uvežbavano direktno za nas u horu orile rapsodiju orgazma za dvoje...otvoriš li dušo moja, nekad, to prekrasno srce tvoje?

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.