Božica Jelušić | Najduži dan, solsticij

Najduži dan, nebeski atlas, oblačić heklan gore;
Prolazi čovjek zadanom cestom, čekajuć da ostari.
Jedan u knjigama odgovor traži, a drugi mjesečari;
-Je li za rastanak vrijeme došlo ili za razgovore?

Još ima netko, po vrućini, tko bi na put da krene.
Uz žitno polje bodro gazi, okrečući pedale.
Sve bi mu voćke, da tajnu znaju, od ploda svoga dale:
Marelice u torbi nosi i blagi oblog za vene.

U kamilici kukci nađu svoj blaženi hospicij.
Nailaze nam predobre riječi: samo padnu iz zraka.
Livada usred sparne šume ponudi hlad polumraka.
Najduži dan se u Dravi kupa i počinje solsticij.

Kako bi lijepo ovdje i sada, još rima pjesme sjela!
Nešto od šljunka, sijena, klasja, ubrana svojom rukom.
Što je u radosti slobodne duše jeknulo srebrnim zvukom;
Najduži dan da ne prođe bez plemenita djela!

21. lipnja 2019.
Flora Green

Fotografija: Ivan Nivan