Kao bijeli kamen u tami bunara,
Uspomena spava u meni bez zvuka.
Izgubit ne želim ništa od tog dara,
To je moja radost i sva moja muka.
Mislim da će onaj tko izbliza kuša
Proniknut mi oči, pronaći tu gošću.
I od nekog koji tužne priče sluša,
Sjetniji će postat, shrvan turobnošću.
Odlučiše ludi bozi zemne ljude
Pretvorit u stvari, s iskricama svijesti.
A da živjet mogu nezemaljske tuge,
Htjedoše da tebe u sjećanje smjestim.
Prepjev: Božica Jelušić
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.