Gordana Majdak | Ljepota jednostavnosti

Odlomak iz knjige Dodir obnaženih misli

Prelazeći iz jednog nagiba osjećaja na potpuno suprotni, otkrivam svu ljepotu jednostavnosti. Jutarnja malaksalost pretvara se u zdrav dan, prepun mirisa i okusa. Prolaznost još uvijek sniva: ne budim je riječima ni djelima. Stojim u danas, u sada, prepuštajući se emocijama. Darujem ti raskoš svojih bedara, tražeći se u tvom pogledu. S nestrpljenjem iščekujem zrelu noć. Ne gasim svjetlo. Vrijeme svega što jesi razgolićuje moja intimna htijenja. Vrijeme onog suptilnog vrenja kojem pripadam, goruća i željna. Uzbuđuje me prizor ukrućene bradavice između palca i kažiprsta, vlastiti uzdah zadovoljstva. Moja Žena ti se u cijelosti prepušta, žedna tvojih sokova.

Oduzeta prošlosti, ogrezla o ljubav, prolazim odajama bez zidova. Ulazim u vrijeme razgolićenog dana, kad se minute ne mjere samo potrebom tijela čeznutljivih dodira. Spoznajem daleke mirise čiste kože i čvrsto uporište uz topao oganj moje žudnje dok skidam sve sa sebe, ogolivši ti Ženu u ljubav uronjenu. Boraviš u mojim prstima dok se priljubljujem uz tvoja stegna. U našem vremenu zanosnom Ženom bivam; od prvog poljupca do neodlaganja strastvenih dodira. Prelazim vlastiti prag gola, pružajući na dlanovima srce za osvajanje. Tvojih tragova sam željna i sva sam u mislima na tebe spremna.

Podastirem svu raskoš emocija dok preda mnom leži nag muškarac. Pričam ti dodirom. Ispisujem po tvome tijelu sagu o ljubavi. Osjećam te pod kožom. Sada ti mogu reći kako je lako rastopiti kockice ledenog srca, utonuti u plimne užitke izronivši na površinu slova. Ovdje si, nalik mojoj jedinstvenoj oazi i zajedno smo odbjegli pustinji, u smiraj riječi. Volim što ti pripadam promatrajući te rukama. Ispreplićem nam prste, odgurnuvši misao kako nisam više mlada, i dajem ti svoju zrelost.