"Kvaka": Zdenko Capan | Utjeha kose

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne,

Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

(A. G. Matoš)

OČARAVAJUĆI OSVIT

Vidio sam te u osvit. Kao u javi. Umoran.

U tihom domu s kadom tamjana,

Raskriljenih ruku, glava ti nemoćna.

Ja, sasvim sam. Sav tjeskoban.

Nijem motrim ovo čisto mjesto;

Blaženo prože duh svojom boli.

Neka sitna bakica žudno moli.

Tu vjerno, pognuto sjedi često.

Svakim korakom jenjava jad. I žalost.

U njihovu dugu odjeku odaje se tišina.

Svud se širi svjež miris raja. I radost.

U svetom zdanju, kao svanuće s visina,

Tvoj brižni lik me mistično plijeni,

Pa šapće: Vjeruj! Probudi se u meni.

(Zdenko Capan)

Anagramirana poezija

"Kvaka"