Lorena Kujek | Jezero morfija

Ja sam i dalje plaho dijete
koje nevoljko sije mrak.

U nadi skorašnjeg ozdravljenja,
rasporih načeto bedro
iz kojeg izmigoljiše
dva golovrata ždrala.

Nenadjenutih imena,
stadoše mi proždirati
posvećenu domenu integriteta.

Osramoćeno grcah
u progutanim naivnostima.

Mogu li napokon zacijeliti
prisilne reminiscencije?

Zatvorena unutar

crvotočinaste ključanice misli,

upadoh u sveprožimajući krater

zakulisne zamke.

Sve ove konfuzne godine

progoniše me čudni

entiteti omraženosti

proročanskih deluzija

proživljenog terora.

Kao prezasićena

otopina mortaliteta,

plutah neslućeno obilježena

individualnim komponentama

sraza gotičkih impresija.

Iznad pročelja

užasnute katedrale

netremice motrih

kako mi katolička aura

mrvi zamagljene aureole

bogobojaznih utvara.

Višemjesečnom insomnijom

promijenih obilježja

vlastitim fobijama.

Danonoćno račvah

ukrštene domete

dehidrirane percepcije

koji makinalno dosezaše

snoviđenja oboljelih koloseuma.

Metamorfozom probodene aorte

puzah dupliciranih identiteta,

nesvjesna rešetki

duhovnih ćelija

što me bezilazno zarobiše

kao sakralnog taoca

astralnih dimenzija.

Stoga, dobročinitelji,

uronite me u jezero morfija

da mi utrnu ojađeni ekstremiteti.

Ako umirim ove žuljevite kosti,

možda si jednom oprostim.