Sjena prošlosti
Piše: Božana Ćosić
Piše: Božana Ćosić
Kao što vam je već poznato, oduvijek sam imala lijep život. Ok, malo me na pogrešan način pratilo to što moji imaju restoran pa mi je bilo teško naći iskrene prijatelje. No tu je bio Sven i itekako mi je bilo dovoljno to jedno, ali iskreno prijateljstvo. Nikada ni nisam željela oko sebe ljude koji će jedno misliti a drugo govoriti. Znate i da imam divne roditelje koji su mi uvijek pružali pažnju i brinuli o meni. I premda sam imala svoje bubice koje, uostalom, svi imamo, sve je bilo super, idilično. No onda je stigao dan kada se sve poljuljalo.
Nikada ne bih pomislila da ću razmišljati o roditeljima u kontekstu u kojem razmišljam. I ma koliko god mi oboje tvrdili da je sve u redu, osjećam da nije tako.
Priča o mami i Borisu me itekako poljuljala. Mene i moj savršeni život. Činjenica da se odjednom, tek tako vratio i odjednom, tek tako ušetao baš u restoran mojih roditelja zabrinula me. Mama mi je rekla da je Boris prošlost i to bezvezna prošlost, ali ja ne mislim tako. Možda ona tako zbilja misli i možda mi je rekla istinu, međutim, sumnjam da Boris nema baš nikakve namjere. Ma uvjerena sam da je došao s nekim planom. I u to sam se ubrzo uvjerila.
Jednog dana u restoran je došao čovjek koji mi se odmah, na prvi pogled nije svidio. Ne zbog izgleda. Izgledao je profinjeno i bio je poprilično zgodan. Ali i bilo je nešto misteriozno u njegovom pogledu. Imala sam osjećaj da može gledati kroz ljude i da posjeduje neku neobjašnjivu moć nad ljudima. No kada sam saznala da je on Boris, mogu reći da sam ostala u šoku. Ne, nije se vratio bez razloga. Imao je skrivene namjere. Pogledi i osmjesi upućeni mojoj mami rekli su mi više od tisuću riječi. I premda se ona ponašala sasvim normalno, vjerujem da je iščitala isto što i ja. I ne samo ona, nego i tata. Bilo je itekako jasno da još uvijek gaji osjećaje prema njoj, one osjećaje koje ne bi smio. Znao je da je udana, da je on samo prošlost.
Sve je to bilo začuđujuće i nekako nenormalno. Nikako nisam mogla shvatiti svoje roditelje. Zašto? Pa pojasnit ću...
Ako sam ja sve shvatila i pročitala ga, morali su i oni. Jasno da ga nisu mogli istjerati iz restorana, napokon, kao i svi drugi gosti imao je pravo doći na ručak ili večeru i nipošto nam ne bi išlo u prilog kada bismo bilo koga tražili da napusti restoran. Bilo koga tko je pristojan, ne radi nered i zapravo ne postoji niti jedan razlog za takav potez. Ali, zato su mogli, ako ništa drugo, razgovarati s njim. Znakove koje je slao mojoj mami mogli su pročitati apsolutno svi. A moji su ih roditelji odlučili zanemariti. Dopustili su da se nad njima nadvije sjena prošlosti...
Priča o mami i Borisu me itekako poljuljala. Mene i moj savršeni život. Činjenica da se odjednom, tek tako vratio i odjednom, tek tako ušetao baš u restoran mojih roditelja zabrinula me. Mama mi je rekla da je Boris prošlost i to bezvezna prošlost, ali ja ne mislim tako. Možda ona tako zbilja misli i možda mi je rekla istinu, međutim, sumnjam da Boris nema baš nikakve namjere. Ma uvjerena sam da je došao s nekim planom. I u to sam se ubrzo uvjerila.
Jednog dana u restoran je došao čovjek koji mi se odmah, na prvi pogled nije svidio. Ne zbog izgleda. Izgledao je profinjeno i bio je poprilično zgodan. Ali i bilo je nešto misteriozno u njegovom pogledu. Imala sam osjećaj da može gledati kroz ljude i da posjeduje neku neobjašnjivu moć nad ljudima. No kada sam saznala da je on Boris, mogu reći da sam ostala u šoku. Ne, nije se vratio bez razloga. Imao je skrivene namjere. Pogledi i osmjesi upućeni mojoj mami rekli su mi više od tisuću riječi. I premda se ona ponašala sasvim normalno, vjerujem da je iščitala isto što i ja. I ne samo ona, nego i tata. Bilo je itekako jasno da još uvijek gaji osjećaje prema njoj, one osjećaje koje ne bi smio. Znao je da je udana, da je on samo prošlost.
Sve je to bilo začuđujuće i nekako nenormalno. Nikako nisam mogla shvatiti svoje roditelje. Zašto? Pa pojasnit ću...
Ako sam ja sve shvatila i pročitala ga, morali su i oni. Jasno da ga nisu mogli istjerati iz restorana, napokon, kao i svi drugi gosti imao je pravo doći na ručak ili večeru i nipošto nam ne bi išlo u prilog kada bismo bilo koga tražili da napusti restoran. Bilo koga tko je pristojan, ne radi nered i zapravo ne postoji niti jedan razlog za takav potez. Ali, zato su mogli, ako ništa drugo, razgovarati s njim. Znakove koje je slao mojoj mami mogli su pročitati apsolutno svi. A moji su ih roditelji odlučili zanemariti. Dopustili su da se nad njima nadvije sjena prošlosti...
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.