Slavica Gazibara | Pietri fon Tillen

draga Pietra
mogla bih ti o tome
kako silovanje i porod nisu isto
ali ionako sam samo ja uvijek jedini krivac
pričala je

ja sam ničija žena
i ničija ljubavnica
vlastiti zatvorenik
i svoja tamnica

visim u zraku
i drži me još samo nevidljiva peteljka
stare bodljikave šljive
davno osušenih korijena
pričala je

meni se nije ukazao Bog
ni počastio me svojom ljubavi
a oni za koje bogovi nisu otvorili svoja srca
gubitke moraju nositi šutke

žena sam koja sve može 
od prošlog stoljeća ne plačem
ja samo ponekad vrištim
uz televizor navijen najglasnije

po moju tek rođenu djevojčicu
došao je strani muškarac
jer je njezin otac negdje od sreće ispijao vino
a za rastave ju je htio čenđati za kuću
pričala je

samo povremeno
otme se iz duše stih
napiše sam sebe
pa lakše dalje bauljam sama
i svladavam dane onako kako mogu
živim kako moram
volim onako kako jedino znam
rekla je