Nataša Nježić Bublić | Kako biti osamljen

Moj prijatelj Siniša kaže da je cijeli dan u pokretu i tek navečer zapiše jednu pjesmu. Ja uglavnom pišem po cijele dane i na mahove zapisujem dok se ne izmorim. Puno toga ostane nezapisano. Puno toga lošeg ostane zapisano. Nešto bude i dobro. Nekim svojim stihovima se i sama začudim, poželim da sam ih ja pisala, a pisala ih je nujna osamljenost. Tko je osamljen, ne treba mu samoća. On je stanju odvojenosti neovisno gdje i s kim se nalazio. Njemu nedostaje. A kad dođe sve što mu je nedostajalo, on se samo sjeća svog osjećaja, pa ga zalijeva kao rijetku i neobičnu biljku koja mora živjeti da ne bi nestali brodolomi koje je manje više uspješno preživio. Jer kakav bi bio mornar koji se jedini živ vratio sa putovanja, a ne sjeća se oluja i nevera koje je vlastitim rukama razgrnuo da bi se spasio. Uvijek se čovjek želi spasiti, mada često ni sam ne zna od čega. Treba mu prisutnost te lebdeće i neuhvatljive sigurnosti za koju se ne zna jeli krov nad glavom ili pod pod nogama ili tek jastuk od lišća. Evolucija je zanijela sigurnost kojoj težimo. Iako bi bilo dovoljno dva obroka dnevno, toplina i nešto svjetlosti za ljudsku fotosintezu. Dobro, možda i par očiju koje gledaju u tvom pravcu i dodir tuđe ruke. Ne zaboravimo komunikaciju. Kad je čovjek propričao, shvatio je da se može biti vrlo daleko od sugovornika bez obzira na fizičku blizinu, i potom otkrio osamu bez koje ne bi postojala književnost. Ili, u najmanju ruku potreba za zapisivanjem kao vrijednim sugovornikom, vlastitim ehom i putem razumijevanja. Naposljetku, sve je to dovoljno za osamljenost. Htjeti čuti vlastite misli bez šumova iz okoline. Zaći u duboku meditaciju i slušati. Usamljen može biti svatko, ali trajno mogu samo neki. Oni koji su se osudili ni ne znajući porijeklo svog grijeha. Oni koji gaje čudnovatu svezanost sa apstraktnim. Otuda potječu slike koje su kao i zapisi djeca čežnje osamljenosti. Na kraju, sve treba zapamtiti jer zaborav je gubitak, a potpuni zaborav početak novog života, kao prvo poglavlje novog romana. Ponekad poželim zaboraviti neka lica. Ali znam da će osamljenost i još gore praznina biti još snažnija, pa se otimam zaboravu i vlastitom životu. Onda sve to uredno zapišem tako da se čini da u zapisu nema ničega. A jasno vam piše: Kako biti osamljen.