Nataša Hrupec | Himna proživljenom u poeziji

kad otvorim simonova
i dođem do: sve smrti me ubiti neće,
gotova sam od tog stiha
do tad se ljuljam,
ali sa: sve smrti me ubiti neće,
padam
i onda dalje: da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
i između pjesnika i mene više nema daljina
ratova svjetskih ni hladnih
karpatskih lanaca, ruskih šuma
ničeg nema, jer mi smo jedno
i ja sam ruski vojnik
gledam smrti u oči, a rusi znaju ginuti od šale,
umrijeti njima nije ništa,
smrt i ja smo isti
savijam pismo, stavljam u džep, neka joj ga poslije daju
da zna
da zna da nije umrlo sve
neka osjeti da sam i kad je tane krenulo prema meni
samo o njoj mislio i to ne mogu ubiti jednim metkom
jer veće je od ruskog neba
jer: ti si čekati znala kao nitko na svijetu

ili
kad pročitam: O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
pa još do kraja prve strofe nekako se držim,
a onda:
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan...
i već mi se plače
u meni bubnja
i ne stajem do kraja
nemam vođu, kapetana, boga, oca
nemam
samo zbunjenost bez smisla i tugu nad cijenom
krvavoga rata čovjeka i sjene, sjevera i juga
jasnoga i nejasnoga

a
Brel,
kad Brel zapjeva: bit ću sjena tvoje sjene,
bit ću sjena tvoga psa,
ne ostavljaj me sad,
ja taj čas slavim pobjedu nad egom
nitko ga slađe nije sahranio uz počasni plotun besmislenih riječi
koje samo ti razumiješ,
znači, može se umaći vremenu,
može se i tankom linijom premostiti besmisao,
prevariti smrt
i onda kad si otok
riječima, zarezima, bjelinama
kad iza njih nešto postoji
može se i točkama
kad pustiš da pokisneš u njima
kad te gađaju, dotuku i slome
i kiše onda izviru iz zemlje
ako u njima nešto stvarno ima
otvaraju se dveri
i umiru astarothi