O nama

utorak, 28. kolovoza 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 14. dio


***

To je bilo prvi put nakon dvije godine da je vidim. Danijela i ja nismo dijelili samo školske godine, već i ove radne, ratne, ne znam ni sam kako bih ih imenovao, godine koje smo proveli zajedno u Gorskom kotaru, u Hladogori, mjestu u kojem se u svega nekoliko godina urotio cijeli svemir ne bi li iskusio ono čega sam se oduvijek bojao. Da, baš tako, čega sam se bojao, što su mi je predstavljalo nesavladivi košmar, ona o Hani koja gubi razum, o meni koji skupa s njom nestajem u toj točki singulariteta, u tom propadajućem prostoru. Morao sam smoći hrabrosti za sresti Danijelu; nisam je krivio izravno ni za što, ali sam je jednostavno povezivao s “nizom nesretnih događaja” od kojih mi je na samo prisjećanje, a kamo li na neku dublju autopsiju razdoblja, dolazila alergijska urtikarija na prsima, oblika srca, koja je svako malo, naročito o nervoznom i vrućem vremenu prijetila da će se pretvoriti u krvavu ranu.

Kada mi se ranije pojavljivala ta ranica, tada još uvijek znatno manja, Hana bi rekla “Srce Isusovo”, jasno, ironično. Sada mi je to djelovalo bolesno. Kao i sve oko mene, uostalom.

Sutra, odnosno danas treba ići u pogrebno, treba potpisivati papire, treba stići e-mailom bratova punomoć iz konzulata, to je navodno već riješeno, samo treba stići, da se može obaviti pogreb, treba neko financijsko jamstvo kako bi se sve to obavilo, a ni Danijela ni ja nismo smatrali da bismo mi trebali pokriti te troškove, dobro, možda smo trebali, ali dok je brat živ, to se činilo besmislenim. To je, valjda, njegova financijska obaveza, prvi je srodnik i jedini nasljednik, uostalom koje bismo mi veze imali s nekom ostavinskom raspravom.

2.

Kako god to bilo glupo i isprazno, sada sam gledao u besperspektivnu tamu Tomislavova života koji je završio točno onako kako je morao. Obješen o smokvu. Kao Juda Iškariotski. Nisam razumio taj njegov čin, nije mi bila posve jasna ta posveta, kao ni ona ranije poslana poruka, no bila je nedvosmislena i ukazivala je na izdaju i žrtvu. Njegovu izdaju. Žrtvu? Koga? To mi nije bilo poznato. Ja sam se osjećao kao da sam ja izdao njega, a ne on mene. Možda se nije odnosilo na mene? A možda i jest.

Nalazio sam se pred novom eksplozijom misli i poticaja, ne, nije bilo ni vremena ni prilike da se bavim simbolikom.

***

“Anđele čuvare” tako nazivam jer doslovno tome služe. Ja sam imao čak četiri anđela čuvara. Sada su trojica. Oni se ne predstavljaju tako, oni se predstavljaju kao prijatelji, mi razgovaramo, družimo se, zajedno pijemo pića, veselimo se, čestitamo blagdane, rođendane i slične pizdarije, iskazujemo pozitivne emocije jedni prema drugima. Jedan je od njih, čudnoga imena Andrej Teodoriakis, bio polaznik nekog moskovskog univerziteta, navodno je bio visokopozicionirani službenik velike zapadne tvrtke za računalnu tehnologiju zadužen za enkripciju, tako mi je barem rekao, bankovnih baza podataka, živio je stalno u avionu, a u trenucima kada je bio ovdje, to je bilo otprilike jednom mjesečno, znao me pozvati na piće i pitati “što ima” i “što radim”. Osim toga, pasionirano se bavio poviješću, književnošću i umjetnošću općenito, te je, koliko znam, živio sam samcat, a u stanu je imao, tako mi je barem rekao “oveću zbirku starih računala” s kojom je jednoga dana želio napraviti nešto poput muzeja.

Međutim, on zna da ja znam. Barem da sumnjam da je on to što sam već rekao - dakle, anđeo čuvar. Čitao je pažljivo svaku moju riječ, znao je gotovo sve o čemu pišem, ponekad sam imao osjećaj da zna što mislim prije nego bih to uopće izgovorio, a kamo li napisao. Pomalo me podsjećao na inspektora Porfirija Petroviča iz Zločina i kazne, a ja sebe u ovom slučaju na Raskoljnikova, osjećao sam se pod pritiskom da mu jednostavno priznam da, ja sam taj, ja sam izdajnik, ne zato što sam nešto ili nekoga izdao, nego zato što mi on stvara taj nelagodan osjećaj da sam izdajnik i odmah zatim onaj drugi osjećaj, da se goni u materinu, ali nisam mu to govorio jer je jednostavno prefin i ugodan čovjek, pravi gospodin, da nije to što jest pomislio bih da je neki koljenović s kojim se jednostavno mora voditi dubokoumne razgovore. O Andreju mnoge stvari nisam znao, a mislim da mnoge neću nikada ni saznati: sve je oko njega bilo obavijeno nekom aurom tajne. On je, kratko i jasno, poginuo u okolnostima koje mene na neki način povezuju s njime, iako ja izravno ne znam ama baš ništa o tome kako se stvar odvila i zašto se tako odvila. Ipak, nakon njega, mnoge sam stvari morao početi povezivati u smislene čvorove, rekli bi psihijatri da konfabuliram, ali njegova se smrt dogodila u okolnostima koje me definitivno povezuju s njime i nakon čega ama baš ništa više nije bilo kao ranije, odnosno predstavljalo je svojevrsnu točku preokreta, okidač za shvaćanje te pokvarene naravi stvari, čiji sam bio svojevoljni suradnik, doduše, ne znajući sve što sam trebao znati. Ali u tome i jest kvaka: nikad ne znate sve, pa tako lakše sudjelujete, recimo moralno je neutralnije, pa lakše pristajete. Što ne znaš, ne boli, zar ne?

Drugi je anđeo čuvar intelektualac, on je opasniji jer mi je blizak i jednak je u statusu, on me istovremeno navodi na grešne misli prema strukturi i hijerarhiji moći, ali istovremeno daje kočnice i upućuje gdje je ta nevidljiva granica na kojoj će moć morati reagirati. Povremeno, kada se vidimo, a on živi u Zagrebu, pojedemo fino jelo u restoranu, porazgovaramo o temama tipa “tko će ovo sve skupa spasiti” i “mogućnosti preventivnog udara” ili eventualno “koji bi to ljudi mogli biti skupina za udar”, ali nikada te njegove navlakuše nisam shvatio previše ozbiljno, već više kao verbalne akrobacije s kojima me nastojao isprovocirati. Moja je sreća bila u tome što sam zaista malo znao.

Treći je anđeo čuvar bio ugledni sveučilišni profesor, posve otvoreno mi je davao na znanje da sam dio sistema i da to moram prihvatiti jer mi nema druge, neću dobro završiti, odnosno, u suprotnom, najbolje bi bilo da spakiram kofere i nestanem, po mogućnosti u Ameriku, aludirajući na moj navodni prozapadni stav, a i tamo me može dostići svašta, naime, neka se samo sjetim notornih primjera. “Uostalom, svijet je globalno … hm, jel’te, selo”, navodio je ovo općepoznato mjesto.

Naravno, tek sam kasnije mogao povezati te njegove riječ s konkretnim djelom. Zapravo, nema više mjesta gdje bi se čovjek mogao skloniti u civilizaciji, ona je sva toliko ispremrežena grubim i finim tkanjima koruptivnih interesa, da čak ni uz najbolju volju nije moguće pronaći siguran dom, rekao bih da to više nije ni vlastita obitelj, kompromitirana prljavštinama iz prošlosti koje neprestano zlokobno prijete sadašnjosti.

Četvrti je “anđeo čuvar” emigrant treće generacije u SAD-u, preci nam potječu s istoga otoka. Viđamo se jednom godišnje, ili kod njega u Kaliforniji ili kod nas, najčešće ljeti, za vrijeme praznika. Puno je stariji od mene, mogao bi mi biti djed, no čini se da je skoro besmrtan. On govori o potrebi demokracije i implementacije demokracije u ovim sirovim krajevima koji naginju istočnjačkim despocijama jer su tradicionalno živjeli u plemenskim zajednicama s vrlo - blago rečeno - paleokomunističkim postavkama: glava je bio stari djedo ispod orasa, sinovi su imali svoje žene, djeca su radila, djedo je po cijeli dan davao neke zapovjedi, lokao rakiju, trgovao s otkupljivačem, svi su mu vjerovali, svi su ga poštovali i nasitno su svi nešto krali za sebe, tako da su te seljačke komune mahom bile siromašne pretpoduzetničke polurazbojničke zajednice koje nisu cijenile nikakvu individualnu inicijativu, napredak i inovaciju. I tako su svi bili sretni dok je bilo za jesti i piti. Kad bi nestalo, onda bi ili ubili djedu, ili ubili brata ili koga već, ali nitko nije mijenjao taj arhetipski sustav. Sve što je kasnije došlo, svi kolektivizmi, sve što je pozivalo na kolektivizam, na komunu, na zajedništvo, na naciju, na bilo što, bilo je plemensko, nije bilo građansko. Kratko i jasno, za Amerikanca smo neka vrsta zalupane plemenske zajednice komunskog tipa. Liberalna demokracija u kojoj imaš odgovornosti je stoga posve neprihvatljiva u ovako zaostalom društvu i zato je inzistirao na toj svojoj pretpostavci. Naime, samo demokratski sustavi, po njegovom, imaju tu vrstu samoregulacije u kojoj se više zalaže, više trudi, više nastoji nešto dati, manje pljačka, manje laže i manje krade bogu dane jer si svjestan svoje uloge u društvu i određene važnosti. To što je ta važnost prosječnost, nema veze, važno je da se čovjek osjeća važno, priznato, da ima vidljivu nagradu za svoje zalaganje. Nema djede glupana ispod oraha, nema velikih vođa, nema istaknutih pojedinaca, samo taj mravinjak. Nisam siguran ni da me tako oblikovana demokracija oduševljavala, ali je ipak bila naprednija od plemenske zajednice, barem individualna inicijativa nešto vrijedi, ako me već za prestiž u društvu idiota nije bilo briga.

***

Zapravo, već sam rekao, nisam bio javna, nego polujavna osoba, moglo me se primijetiti u medijima, ali ne toliko da bi izgledalo nametljivo, to je, uostalom podložno nadzoru, naročito od strane “anđela čuvara”. Imam i svoj profil na Facebooku, na njemu se bavim samo onim svojim pro bono pisanjem, ali sam svjestan te nove sile koja nastaje iz tako naizgled blesavog, ali savršeno dizajniranog i vođenog medija kao što je društvena mreža. Ne zlorabim je, ne izvrgavam nikoga ruglu, ne targetiram nikoga, u biti, bavim se navodno običnim životom kakav sam nastojao voditi i kakav nastojim voditi i dalje, iako mi ama baš ništa nije bilo ni “normalno” ni “obično”. No, u skladu sa svime što se tijekom vremena odvilo, pomalo sam se povukao.

Svi su ovi anđeli čuvari pažljivo pratili moj rad i znali sve što radim. Uz glavni posao, uređivao sam knjige i pišem memoare, tj. pseudoautobiografije i za druge i treće te u tom smislu nisu mi postavljali previše pitanja ako su ti poslovi odobreni (postaju neodobreni tako da se jednostavno nikada ne realiziraju ili se realizacija rasteže u beskonačnost), no, kao što sam rekao, većina poslova ionako stiže s njihove strane. Za moje pro bono poslove uopće ne pitaju, zapravo, ne zanimaju ih, osim Andreja kojeg je i to zanimalo, pretpostavljajući, manje-više opravdano, da se radi o mizernom utjecaju, no također i “suptilnoj subverziji”, no “koja se da prihvatiti”. Ne moram posebno isticati da moju prozu, moje romane nikad nisu poticali, štoviše, oni su se kao tema uvijek preskakali, jednostavno su se izostavljali iz bilo kakvog razgovora. Anđeli čuvari su mi bili spremni i financijski pomoći ukoliko zagusti i to bez pogovora, ali jasno, uvijek uz onu klauzulu koja je isključivala bilo kakvo izigravanje povjerenja. Povjerenje je najvažnija stvar i njega ne smiješ izgubiti nikada i ni za što.

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.