Božica Jelušić | Vrijeme ljubavi

Autor fotografije: Andreja Dugina

Vrijeme je ljubavi kratko. Iskusni znaju
Da ih ljubavna struja raščinja na atome.
Mozak prenavijen leti, ludi kukac u Raju,
Ne zanima ga ništa, do božanske arome.

Žurno se gradi kuća: zastava je na krovu.
Njih dvoje postelju tešu i ništa teško im nije.
Po zvijezdama i bilju prva se djeca zovu.
Proljeće traje vječno, a ljeto u broncu ih slije.

Nekome od njih srce biva k'o srna u bijegu.
No, jedno drugom hrid su, dobri Samaritanci.
I tek kad noćna tinta po koži razlije pjegu,
Pogledaju se nekad u oči kao stranci.

I već se pas od sjene vuče po dvorištu, mršav.
Sukulenti pod zidom nalik su tajnoj sekti.
Kroz hladan dimnjak više ni tračak ne leprša;
Kakva je gradnja to bila i kakvi arhitekti?

Jesen i zima dođu. Korov se s ledom zakrvi.
Crn krater u pejzažu, gdje su se vrane digle.
Vrijeme je ljubavi prošlo; suhi malter se mrvi.
A oni ostanu skupa, k'o da od iste su cigle.

Flora Green