Slavica Gazibara | Sjaj

sve nam je išlo od ruke
dok rijeke su tekle nizbrdo
a ugašena u tebi moja luč
sad je slika sa stare božićne čestitke

pipam u mraku utrobe
sigurne luke nedostajanja
i dok oko mene škripi smijeh nagih kupača
raskalašenog ljeta
pogled mi puni
mrtva voda
što okovana međ' suncem i mrkim kamenom
mrmori

odnekuda divnu tugu zapjeva klapa
i prosu pijeskom i makijom žal za njezinim osmijehom
mirisima ispuni čula
izoštri sliku idile
dok djevojčica neka u dvorištu nekom
prstićem šara po prašini
čeznući za tatinim zagrljajem

varljiva su svjetla što ih oko vidi
jer slutnju duše
guše svojim sjajem
reče mi sunce

ne gledaj predugo u mene
ja sam tvoj odraz na tamnoj strani mjeseca
i samo suza tvoga smijeha
reče mi voda