Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Odmor za dušu

Piše: Božana Ćosić

Nakon svega što sam saznala posljednjih dana, odlučila sam si uzeti predah. Nakupilo mi se mnogo toga. I sve bi bilo u redu da mogu pronaći barem neki smisao, neki zaključak, bilo što osim potpune zbunjenosti. I dalje mi ništa nije jasno. I dalje mi nitko ništa konkretno ne govori. Sve se vrti u nekoj zagonetki koju ću kad-tad otkriti. 

Za sada ostavljam Svena, njegovu i moju mamu po strani. Uistinu mi je potreban odmor, i to odmor za dušu.

Moram misliti i na sebe, svoje planove i ciljeve. Za sada radim u restoranu i bez obzira na to što ima puno posla, zadovoljna sam. Zapravo je to odlično. Dobro nam ide, lijepo zarađujemo, a ja se okupiram poslom tako da ne stignem puno razmišljati. Na kraju dana budem umorna i zaspem u roku odmah što mi također dobro dođe.

Ova situacija sa Svenom mi je sve poremetila. Naime, nas smo dvoje imali planove. Planirali smo zajedno raditi. Planirali smo se uz malu pomoć njegovog kuma zaposliti na kruzeru. Oduvijek maštam o tome. Željela bih jednog dana raditi na kruzeru, putovati, biti okružena morem...

To su bili moji planovi i to je ono što sam skrivala od roditelja jer znam kako bi reagirali. Takvo što ne bi dolazilo u obzir. Iako je lijepo što brinu za mene, što su uvijek uz mene, ipak pretjeruju. Često je njihova briga pretjerana i prelazi granicu normalnog. Jednom će morati prihvatiti da nisam više malena djevojčica kojoj je potrebna potpuna zaštita. Jednom će me morati pustiti u svijet i dopustiti mi da sama odlučim što ću sa životom. Ne mogu me vječno držati na oku i bdjeti nada mnom. Kažem, to je lijepo, ali i pretjerano.

Žao mi je zbog situacije sa Svenom jer automatski znači da su nam planovi propali, ali ja se neću predati. I dalje planiram zaposliti se na kruzeru. Znam da će to biti teška misija, ali bit ću optimistična i vjerovati da je moguća. Potrudit ću se.

Ali i to odgađam. Ipak moram saznati što se događa.

No, ovaj moj odmor svrnuo mi je pažnju na nešto drugo. Već neko vrijeme primjećujem da nešto s mojim roditeljima ne štima. Ne mogu to točno objasniti, ali nešto se promijenilo. Komunikacija im je, rekla bih, gotovo posve na poslovnoj razini. Osjetim blagu hladnokrvnost, odnosno, izostaje njihovo uobičajeno ponašanje. Nema ponekad i prečestih osmijeha, tepanja, zagrljaja. Nema toplih riječi. Ma sve se svelo na ozbiljne razgovore o poslu. Shvaćam da su oboje umorni i opterećeni, ali tako je bilo i prije, a ponašanje im se nije mijenjalo. Stoga sam dobila još jednu brigu, još jedno veliko pitanje na koje će mi morati dati odgovor. Ali sve to nakon odmora. Sada sam se posvetila sebi. Može to zvučati sebično, zločesto, kako god, ali uistinu moram razbistriti glavu i trezveno se uhvatiti u koštac s onim što dolazi. Nemam izbora. Tragat ću za istinama, ali hladne glave.