Igor Petrić | Ubit će ga nježno, samilosno

Albert nije volio jahati konje. Nikad im se nije približio, dovoljno blizu da osjeti vonj iz njihovih „konjskih“ usta. Nikad nije brojao njihove zube ni gledao u njihovu grivu odozgo.  Možda zbog očiju koje su stvarno velike, ili zbog samilosti. Ljudi ih naime oduvijek  iskorištavaju. Sada uglavnom za sport i rekreaciju, pljeskavice, šnicle, gulaše, ćevape, kobasice, terapiju i zabavu. Zamisli na trenutak kako zbog sporta, rekreacije i zabave, debele ili tanke, koščate, prćaste guzice poskakuju po njihovoj kičmi. Stvarno moraš biti pravi zaljubljenik u te ogromne „plemenite“ životinje, da im, poput klokana, skakućeš gore-dolje po kičmi, a prije toga u gubicu utrpaš „žvale“ i to, sasvim profesionalno, one tvrđe naravno, zbog izvođenja zahtjevnijih figura. Sve iz ljubavi, hop-hop konjiću, sad u stranu, sad malo stupaj u pravilnom četverotaktu, hop-hop, iha, i-ha konjićuuuu. Sad srednjim kasom, sad prikupljenim, sad galopom radnim i pridruženim. Kombiniraj konjiću … hop-hop. Sad povuci, sad zategni žvalu, prokletu žvaletinu neka osjeti marva obraznu polugu za jaču lateralnu kontrolu. Lijevo, desno, lijevo-desno, desno pa opet lijevo, nije bitno što to konja zateže i probada mu nepce, pritišće mu jezik, obrazine, izaziva bol i neugodu, jer … konj je konj i to će, vjeruj, dok ne crkne ostati. Crkne, ali ne prirodno. Ubit će ga nježno, samilosno. Samo da ne pati, ne osjeti bol i starost, ne doživi unuke, pardon konjske potomke. Naravno! Naravno da su sedlo i žvale, debele ili tanke i koščate, prćaste guzice puno bolji izbor od mesarskog noža i „flajšmašine“.

Ipak, kad malo bolje razmislim, možda Albert nije volio jahati konje zbog Christophera Reeva, koji više nikada neće letjeti. Konj ga je prizemljio i sada nebom lete neki dugi superjunaci. Žalosno, ali istinito. Nebom lete neki drugi superjunaci. Albert ko Albert, nikada nije volio „ostale“ superjunake, ni stripove ni animirane filmove. U njegovom svijetu oni nisu bili savršeni. Svi ti stripovi i filmovi trebali su doradu. Uvijek je pronalazio greške u crtanju ili neprirodnom pokretu. Uvijek je želio nešto dodati i promijeniti, ali nije mogao šarati po ekranu. Strip je nešto drugo. Možeš ga i poderati, s njim obrisati stražnjicu, ali ekran je ekran i po njemu je besmisleno bilo što dodavati. Osim filma, fanatici sad i stripove na ekranima objavljuju. Vratimo se ipak filmu. Film, iako i onaj animirani uvijek je u pokretu i sad zamisli, Alberta kako markerom dodaje potrebno-nepotrebne detalje i lik se jednostavno pomakne. Pomakne desno, pomakne lijevo, gore i dolje i mrlja ostane na ekranu, čak i kad TV više ne radi. Slika je to žalosna i prepuna bijesa, Albert, kojeg još uvijek zamišljaš, uzima ... recimo, vodootporni pentel permanent marker N 860 i nervozno-nježnim pokretima desne ruke, držeći u ljevici poklopac, prekriva crnilom ekran. Nikad više ne želi gledati filmove, ali marker je pretanak i za prekrivanje ekrana od 42' (za neupućene – četrdeset i dva inča) trebat će mu dosta vremena. Vrijeme ko vrijeme nikad nikoga nije štedjelo ili čekalo. Protekom vremena, ljudi se mijenjaju, stare i postaju dosadni. Iritantno dosadni sa svojim pričama o prošlosti, osim ako nisi jedan od onih koji eto baš voli slušati ponavljajuće priče iz dana u dan, o… onim vremenima kad sve je bilo bolje. Možeš si misliti,. Albert ih nije volio. Zato nemoj ga više zamišljati. On ti je sasvim u redu. Svoj, na neki čudan način poseban, drugačiji od većine koju poznaješ i vjeruj, trebat će ti puno vremena dok ga ne pridobiješ na razgovor. To što ne voli jahati konje ni druge životinje, nema veze s ničim. jednostavno on voli hodati. Dok ide, ići će kud god zaželi, kud god ga noge odnesu. Povremeno će se koristiti i drugim, umjetno stvorenim prijevoznim sredstvima, uglavnom zbog skraćivanja putanje puta, radi uštede vremena i izbjegavanja dosadnih prijatelja, poznanika, rodbinski nastrojenih likova s kojima ga ništa osim genotipa ne veže.

Na kraju, sve se opet svelo na vrijeme. Napraviti sve odmah i sad, sve vidjeti i probati, sve snimiti i o svemu barem riječ napisati. Bio je Albertov moto. Bio je Albertov svijet i iako nije volio jahati konje i nije bio visok 193 centimetra, volio je vjetar i pogled u daljinu. Volio je more i zvjezdano nebo, oblake i ostale prirodne pojave. Kišu, kišu je volio najviše, jer znala je ponekad isprati sva sranja nakupljena i otjerati dosadnjakoviće kojima je uvijek nešto… uvijek nešto išlo na živce. Ma smeta im i sada i ide im na živce i kad je snijeg i sunce i kad danima ne padaju kiše. Sad više nije ni važno zašto Albert nije volio jahati konje. Opet je na početku. Nanovo stvoren i ubijen u snu jednog dječaka.