Nada Vukašinović | Sjene prošlosti

Bio sam zaokupljen mislima o poslu, koji me je čekao u novoj školi, kad se vlak zaustavio na kolodvoru malog gradića na istoku. Nikada nisam bio u tom gradu, a kolodvor mi se učinio poznatim. Širok, otvoren prema ravnici, s puno razvedenih kolosijeka i skretnica i poprilično udaljen od grada. Iako su ljudi hodali amo-tamo osjetio sam da u njihovim koracima nema žurbe. Razgovor u školi zakazan je tek za dva sata i ja sam bez žurbe glavinjao nepoznatim ulicama i pokušao shvatiti logiku ravničarske arhitekture.

Ljeto je posustajalo. Gubilo je vrelinu i blještavilo. Sve je bilo puno mekše i svjetlost i sjene, a sunce je još bilo toplo i mekano obavijalo ulice. Kožu je ugodno hladio vjetrić koji je donosio miris i svježinu rijeke.

Noge su me same vodile do rijeke. Imao sam i ja svoju rijeku iz djetinjstva pohranjenu u pamćenju.

Zaklonjen krošnjom oraha, jedan je muškarac leđima okrenut u prignutom položaju nešto petljao oko ribičkog štapa. Kad sam prišao n nekoliko koraka prepoznah Božu.

Božu sam upoznao prije dvadesetak godina u srednjoj školi u gradiću u unutrašnjosti. Radio je kao profesor, predavao stručnu grupu predmeta i bio dečko koji obećaje. Živio je sam kao podstanar. Slobodno vrijeme je provodio u gradskoj knjižnici. Pročitao je sve u otvorenom i zatvorenom fondu knjižnice što se odnosilo na Matoša. Igrao je intenzivno šah. Išao je na natjecanja. Zvali smo ga majstor, Božo- majstor. Posao u školi nije volio. Govorio je da to nije posao za muškarca. Nenadano je dao otkaz i otišao iz gradića. Pričalo se u Australiju, gdje je imao rodbinu.

I sada, evo ga, Božo, dvadesetak kila teži, tamne kose sa sjedinama oko lica, malo zadihan, zaokupljen poslom. Ne obraća pozornost na mene.

- Jel ima ribe majstore? Božo, majstore tu si! Tu živiš!

- Tu sam već godinama, kod kuće. A riba sitna i puna kosti, sirotinjska hrana.

- Kako si, kako živiš!

- Solidno, prijatelju, solidno, iako pamtim i bolje dane. One za šankom. Tamo ti je pravi život !- nije se nasmijao pri tom

Božo je obišao pola svijeta. Putovao je i družio se s bogatima i poznatima u šahovskom svijetu. Crveni tepih, skupe limuzine, dugonoge ljepotice. Uokolo fotografi i blještavilo mondenog svijeta.Sudjelovao je na velikim šahovskim turnirima.

Kasnije je provodio dane i noći u mračnim arhivima knjižnica gotovo svih većih gradova, istraživao, pisao. Živio je u knjižnici. Sam je financirao tiskanje svojih knjiga o šahu.

Živi sam i opet radi posao koji ne voli, s ljudima koje ne voli.

Razočaran je i rezigniran.

- Nikome ti ja moj prijatelju više ne vjerujem, ni doktorima, ni grobarima.

Kaže da je bolestan, sve slabije vidi, slabije se koncentrira i tlak mu skače.

- Nemam puno vremena prijatelju, a nemam više ni puno želja.

To je valjda povezano. Zadnju monografiju dovršavam. Tu sam u prolazu. Vratio sam se svojima da umrem u tišini. U zemlju i u tišinu.

- A žene, Božo, što je s ženama?

-Čekaju me, sve one dugonoge ljepotice, čekaju u staračkom domu. Tako smo se dogovorili. Mogu i tebi koju dogovoriti.

- A sad bi mogli za šank, što kažeš, da popijemo koju i da se prisjetimo boljih dana.