Patnje mladog autora

PROHTJEVI

Piše: Jelena Hrvoj

Poznata izreka kaže: „Sto ljudi, sto ćudi.“ Tu rečenicu možemo primijeniti svakodnevno i u svim aspektima života. Iako je većina ljudi korektna, poštena i hoda kroz život promišljeno, imamo i onu drugu skupinu. Neki od tih ljudi rade to što rade promišljeno, neki pak nisu ni svjesni da drugima rade štetu. Kako je ovo kolumna koja govori o knjigama i književnosti, možete naslutiti kuda sve ovo vodi.

Nedavno sam bila svjedokom jedne takve nepromišljene situacije, ali ona je samo jedna malena kap u moru situacija s kojima se piskarala suočavaju na dnevnoj bazi. Ni sama više ne mogu izbrojiti u koliko situacija sam bila moljena da poklonim knjigu. Na žalost, bilo je i situacija u kojima se to isto od mene zahtijevalo. U potpunosti shvaćam da je knjiga danas na žalost postala luksuz koji se ne može svatko priuštiti. Svjesna sam kako većina ljudi ne traži knjigu i pritom misli nešto zlonamjerno. I jednako se tako većina takvih razgovora završi u pristojnom tonu, a obje strane nađu nekakav kompromis.

Na žalost ima i situacija kada se takvi razgovori i prohtjevi druge strane pretvore u nešto ružno i nimalo uljudno. Doživjela sam rečenice poput: „To je ionako samo hobi.“, „Vi pisci ste bezobrazni i umišljeni.“, „Tko će ti to ionako kupiti?“, „Svi vi koji objavljujte knjige imate novaca ko' blata, samo glumatate.“ itd. Rijetki pritom posegnu za empatijom, racionalnim razmišljanjem i sramom. Već sam ranije pisala o svim izdatcima i komplikacijama koje nosi objava i prodaja knjiga. Stoga nema potrebe ponavljati se. Ono što bi ipak htjela ponoviti je to da ljudi često zaboravljaju kako smo i mi samo ljudi od krvi i mesa. Nitko od nas, POSEBNO nas u Hrvatskoj, ne grca u novcu. Nitko od nas ne može si priuštiti život od knjiga. Knjige su nešto što radimo iz ljubavi, ali i zato što je jače od nas. I svaki će pravi čitatelj shvatiti da knjiga nije nešto što nema vrijednost. Ako netko želi posjedovati knjigu, a to si ne može priuštiti, mnoge moje kolegice i kolege često organiziraju darivanja knjiga. Poklanjaju knjige kada to mogu i žele, a ne kada „moraju“. A to nas opet dovodi do određene vrste bezobrazluka na koji je nemoguće utjecati. Takozvani „lovci na nagradne“ postali su sve češća pojava. Njima nije bitno što se poklanja, ni činjenica da oduzimaju knjigu nekome tko ju uistinu želi. Još gore, nije im bitno gdje će ta knjiga na kraju završiti. Nebrojeno puta čula sam iskustva administratorica književnih stranica kako su „ulovile“ pobjednike nagrada da te iste osvojene knjige stavljaju na prodaju i prije nego li su one stigle na kućnu adresu.

Nakon svih tih iskustava, nedavno se poveo razgovor između kolega piskarala i osvanula je jedna rečenica koja svakog ljubitelja pisane riječi bodi u srce. „Ponekad se pitam za koga pišemo.“ Ako i nakon ove rečenice pojedinci ne vide ljudskost koja stoji između redaka, ako ne vide bol i borbu, žao mi je. Zapamtite, i mi smo ljudi koji imaju osjećaje, a i račune koje treba podmiriti.