Nada Vukašinović | Sretan Božić / Emigrantska

Jučer sam čula da si stigao jutarnjim vlakom. Znam da sada stojiš pod našim prozorom. Oči su ti velike, navikle na mrak. Trljaš dlanove, pušeš u promrzle prste, ne bi li bar malo zagrijao ruke. Premještaš se s noge na nogu i nastojiš biti što tiši. Uvi jek si volio snijeg, a ja sam govorila da te bjeline treba prekriti nečim, zagrijati starim razglednicama, suvenirima, snovima, tihom pjesmom.
 Hajde završi tu priču! Volio si završiti svaki započeti posao. Lagano lupi po staklu ili pokucaj na vrata! Vrata su ionako stalno otvorena, još od onog vrelog srpanjskoga jutra.

Možeš i gumicom i prebrisati naše živote! Prebriši sve godine i možda svakoga od nas!

Padaju pernati jastuci i čuju se mekane mačje šape po snijegu. Spokojna je bjelina pod prozorom, bez zvukova svijeta budnih. Sve još spava ispod bijelog pokrivača i samo se čuje naš crni mačak koji frkće. Često je stajao ispred tebe leđa izvijenih u luk i nakostriješene dlake. Njega nikada nisi mogao prevariti.

Još nema jutarnjeg svjetla, samo iz kuhinje dolazi blijeda svjetlost, pucketanje vatre i pomiješani mirisi mente i cimeta.. Topla kava širi nosnice i otvara vrata novom danu, još jednom Božiću. Možda bismo uz jutarnju kavu mogli razmijeniti nekoliko dobrih riječi. Možda bi razgovor krenuo bez stanki, upitnika i gutanja neizgovorenog.

U kući je već toplo. Na stolu je bijeli stolnjak, onaj heklani, koji smo od tvoje bake dobili, a na njemu četiri crvene svijeće dogorijevaju na adventskom vijencu. U zdjeli zlatni orasi i jabuke božićnice. Miriše jelka i diše pahuljama snijega koji se još nije otopio.

Pokrivam djecu, namještam usnule glave na jastuk. Polako im mičem kosu sa čela.

Tako su sitni i bespomoćni! Bdijem...

Donosim kolače na stol. Gusti i slatkasti miris božićnih kolača i borovine širi mi nosnice, a kožu dodiruje daleka, otegnuta pjesma u najtišoj noći.

 

Bila su teška vremena. Ništa tada nismo imali, ali naučila sam ja držati glavu iznad vode i znala sam od ničega napraviti dom. Sjećam se kako si toga jutra iznenada bio potpuno spreman za put. Preko ramena si prebacio crni ruksak, polako otvorio vrata i tiho, pognutih leđa i spuštena pogleda izašao iz kuće. Bacio si na tepih samo: - Brzo ću se vratiti!

Riječi su ostale tamo poput kamenja. Kao da ostavljaš, tepih ili ormar.

Što ćeš brzo? Što?

Sve je urlalo u meni, ali šutjela sam. Što sam ti mogla reći?

Mislila sam boljet će, mislila sam bit će to mala smrt, ali bilo je bezbolno to odvajanje, samo sam dugo sanjala tvoje cipele. Tražila sam tvoje smeđe cipele posvuda. Mislila sam naviknut ću se već na prazninu, na nenastanjenost soba. Naviknut ću se na jednoličnost i rutinu, na tišine. Sve praznine mogu popuniti prašnjavim suvenirima, blijedim fotografijama i razglednicama s nečitkim rukopisom.

Oči su mi bile pune tame i pekle me, a noge sam jedva podizala. Ne znam koje je doba dana bilo. Zastori su bili navučeni, ali dobro vidjelo se da je soba u neredu, Gazila sam bosa po svojoj odjeći i razbacanim papirima kroz uski hodnik do kupaonice.

Police i ormari prazni, a na podu i po krevetu ležali su šareni dijelovi odjeće poput leševa nakon bitke. Otvarala sam ormariće i ladice u kupaonici i nisam znala točno što tražim. Jedva sam čekala da zatvorim vrata kupaonice i vratim se u krevet. Povraćala sam.

Neko nepoznato, tuđe lice, izbrazdano mrežom isušenih rijeka, mrežom, lepezom sitnih bora, dubokim borama okomito na usnice gledalo me u zrcalu. Jesam li to još uvijek ja, ona jučerašnja?

 Skidam staru kožu i odlažem je pored kreveta i sanjam kako trčim po mekanom snijegu.. Ostavljam komadiće sebe u neizrečenom.

Suze klize, dlanom ih neprimjetno brišem. Samo da nitko ne vidi.

Neke slike su ostale urezane. Sjediš za računalom, razgovaraš, smiješ se.

Ne znam jesam li sačuvala prave slike za prepoznavanje. Možda te neću moći prepoznati. Neću jednoga dana znati tko si. Ne znam hoću li ti znati sve reći. Neću znati odgovoriti na jednostavna pitanja. Bit će mi najteže odgovoriti ako me budeš pitao :“ Kako si?“ Ne znam kako sam.

Još uvijek ne znam zašto sam te tražila na mjestima gdje više nema ničega?

Tvoj mobitel je bio mrtav još od poruke noć prije putovanja : „ Ne mogu više !.“

Od tada sam se osam mjeseci sam se sastavljala i rastavljala. Oslobađala sam se nevažnih stvari postajala jača. Nitko me nije pitao mogu li, znam li? Dugo sam tražila izlaz i razlog da ujutro ustanem i pogledam kroz prozor. Tražila sam neka vrata koja se daju otvoriti. Svi koje sam pustila blizu, povrijedili su me. Navikla sam na obmane. Sad više nikome ništa ne moram dokazivati. Ne moram ja više ništa. Nikome ništa ne dugujem. Niti tebi.

Trebalo je popunjavati prazne dijelove slike u mraku, sama, bez pomoći drugih, jer drugih nije bilo. Slagalica se još uvijek sastavlja, ali samo moj dio.

Malo sam znala o tebi i nisam razumjela puno. Nisam shvatila kada si rekao da smo u ratu i u kakvom smo mi to ratu?

Kako je sve počelo, više ne znam. Od traženja posla, ulice, države. Nisam naučila kako se čitaju lica ljudi na karti svijeta. I onda nove zgrade, kilometri, autobusi, vlakovi, obilaznice, kašnjenja.

Sada si tu, šutiš ispod našeg prozora. A godinama niti glasa o tebi. Kao da ne dišeš, ne hraniš se, samo vegetiraš. Spavaš li ti uopće? Bez imena i prezimena, s nečitko ispisanom adresom, s razlivenim i umrljanim žigovima gradova iz kojih si slao razglednice. Gdje si bio, gdje si živio sve te godine?

Čovjek je rukom lagano otresao snijeg s kaputa, na otiraču su ostali tragovi cipela, a vrata su bila lagana, lagana.

- Sretan ti Božić!

- Znala sam da ćeš doći. Na stolu su dvije šalice tople kave.