Namjerih se sinoć na luđaka,
koji bauljao je ulicama,
uskakao na svjetlost iz mraka
i panično mahao rukama.
Mahao je beskrvnim srcima
i otužnim mrtvačkim glavama,
muklim vremenskim prolaznicima
i njihovim prozirnim sjenama.
Mahao oronulim zgradama
i bahatim automobilima,
u parku razbijenim klupama
i osušenim drvoredima.
Radoznalo zastadoh do njega
jer voljno pomagah ubogima,
a on graknu: „Dosta mi je svega!“
Kimnuh glavom i zakopčah kaput,
pa s rukama u džepovima
ja ravnodušno nastavih svoj put.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.