Mario Kovačević | trideset i nešto

sve mi se skupilo
     i sveg mi je dosta,  do grla,
ništa od snova ne osta,
nada je zadnja umrla

sve više je šupljih zubi
     vlasiju sijedih,  i bôra,
život sve manje vrijedi;
sve više je noćnih mőra

sve manje je dobre volje
     sve više ljutnje,  i bijesa,
crne me progone slutnje
i guram glavu u pijesak

ni do čeg' mi nije stalo,
     do pjesme...il' strasti,  svejedno,
molim te draga, oprosti,
odsad samo tri puta tjedno

---

al' prestati voljeti
to zaista bio bi grijeh,  zar ne,
kad sreću sja maleni smijeh
star svega – tri godine.