O nama

nedjelja, 23. srpnja 2017.

Manuel Vasić | Medvjeđa šapa




Kao i svako jutro, medvjedić Smeđi budio se u zagrljaju svoje majke i upitao je: „Mama zašto me uvijek svi maltretiraju? Zašto ne mogu biti kao i drugi? Nisam ja kriv jer sam rođen s debljim krznom od svih drugih medvjeda“  Mama ga je samo gledala i tješila ga je da je svatko rođen savršen takav kakav je.

Stigao je dan prije zimskog sna kada svi medvjedići odu zadnji put na livadu da se igraju i uživaju u prirodi. Sva su djeca trčala jedna za drugom i lovili malene životinje. Svi su bili sretni dok nije zapuhao snažan olujni vjetar. Zimska oluja odjednom je stigla i nosila je sve pred sobom. Nikad nije bilo tako. Svi su trčali u skrovište kako bi se spasili, no maleni mladi vuk je zapeo i upao u rupu. On nije imao krzna pa mu je bilo jako hladno. Svi su mislili da je gotovo, no u tom je trenutku došao medvjedić Smeđi i stao kraj njega. Grijao ga je svojim debelim krznom i štitio ga. Kada su drugi medvjedi i druge životinje vidjele kako Smeđi ima veliko srce, shhvatili su bit.  Različitost je često dobrodošla. Dotrčali su do Smeđeg i malenog vuka i svi se zajedno zagrlili. Tako su svi uspjeli pomoći vuku.

Nakon nekog vremena, oluja je prestala i svi su pljeskali Smeđem jer je imao hrabro i neustrašljivo srce. Medjvedića Smeđeg nikada više nisu zezali i maltretirali, već su ga hvalili i proslavili ga kao heroja šume.

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.