Vjerodostojnost je mjerilo naše čovječnosti. Čovječje lice se odražava iz svakog postupka, ponašanja i zanimanja kojim se bavi u društvenoj zajednici. Živjeti zajedno u obitelji ili kolektivu traži zrelost uma u dimenziji iskrenosti, moralnosti i osjećajnosti. Evolucija ljudskog uma ogleda se u civilizacijama kroz povijest.
Prosvjetiteljstvo je težnja otkrivanja svijetlog lice humanizma. Čovjek je pripitomljavao sam sebe stvarajući prisne veze iz osjećajne biti prijateljstva i ljubavi. Napuštajući divljinu prirode čovjek je postao graditelj civilizacije života kao procesa koji se razgranjajući usavršava. Znanost, umjetnost, kultura i religija daju sadržaj i oplemenjuju stvaralačku crtu ljudskosti koja je uzor i uzrok napretka čovječanstva. Nada izdržljivosti zasijava tu radost koja plamsa i tinjajući ostavlja trag lijepog sjećanja. Ljubav otvara put i pokazuje smjer kojim treba ići. Ljubav je Božje prisustvo u čovjeku koji voli iskreno i čisto. Ona podiže spomenik mira i ljiljana. Ona ne odustaje skladati najljepše nježnosti u melodiji srca. Ona je okrenuta slavlju života kroz vremena. Ona svjedoči trajnost pobjede rađanja i obilježava sva sunčana i ona gruba razdoblja koja prate razvoj ljudskog uma i bezumlja. Ona se zalaže za suglasje u međusobnom dijalogu i poštivanju jer svi smo mi povezani, ovisni i upućeni jedan na drugoga. Ona je životvorna snaga osjećajnog zdravlja u umu. Radost i sreća njen su cilj. Stvaranje kulture mira i opstanka, kao općeg interesa dobrobiti, povezalo nas je u gradove, sela i države koja su živ organizam ljudi i naroda. Zajednica štiti pojedinca i brine se o dostojanstvu čovjeka. Ona brine o pravednoj raspodjeli dobara, prava i obaveza. Osjećaj da pripadaš nekome, da si potreban nekomu, da pomažeš nekomu i da doprinosiš razvoju društva, čini te ponosnim, potpunim i sretnim bićem.
Izbor i odluka određuju put osobnog u općem interesu. Prkos i netrpeljivost, zanos i ozarenost, zajedništvo i podjele nadvijaju moju intimnu molitvu za mir, razumijevanje i solidarnost koja pokreće to srce koje se razgranjuje i spaja sve krikove porođenja i čežnje s dječacima i djevojčicama na raskršću vjetrova. San je oslikao bajke i stvorio talasav tok sudbina kroz godine i stoljeća. Rijeka života je potekla na sve strane u kovitlacu svojih kapljastih i peludnih oblika. U dolini gdje je ozelenjela trava, ljudi su našli plodno tlo i zadobili Božji poljubac da stvaraju budućnost. Tamo su naši preci izgradili dom i utočište. Oni su si pomagali i bili oslonac jedan drugom. Sebičnost nije bila poznata. Zajedno su rasli, razvijali se i napredovali u znanju, kulturi i drugim vještinama. Drugim riječima, dijelili su sve dobro i zlo jer ih je zapljuskivala čista rijeka s izvora ljubavi.
Kad se čistoća zagrljaja pretvorila u ljubomoru i pohlepu, oduzeta je pitomost i odvela ljudski rod sve dublje u klatno vremena ispunjeno mržnjom na bližnjega.
Čovječanstvo se nastanilo po grudima zemlje. Priroda ih je hranila svojim plodovima i životinjama, ali i postala im počivalište. Smrt je gasila dah života i ljudske duše je mučio strah. Željeli su živjeti bogatije i sretnije. Tako se iz želje rodila pohlepa za posjedovanjem. Lukavstvo i ratnički duh stvorili su osvajače i političare. Davno je sve to bilo. Zapisano je u knjigama i na filmsku vrpcu. Emocionalna inteligencija i inteligencija razuma zavrtjele su kolo preko stoljeća. Preci i potomci obilježili su svoje epohe. O njima se uči u školi. Usprkos ratovanju i nasilju, znanost, umjetnost i kreacija razvijale su svoje ideje. Kultura stvaranja ugrađena je u baštinu svijeta. Ona je ustvari ljubav prisutna s Božanskog izvora vječnosti. Ponos i slava očarava, zadivljuje i nadahnjuje nove sanjare i pronositelje ljepote. Uvijek se isplati živjeti tu visoku osjećajnost koja ustrajava otvarati vrata u radost veličanstvenog slapa. Glazba, slika, poezija, pjesma i ples donose sreću življenja i rada. koja Um i srce nikad ne odustaje od darivanja svojih djela u zajednicu ljudi.
SVAGDAN
Ljudi vole raspravljati o čudesima,
ali molitva traži srčanost i odricanja –
treba proliti znoja i suza u brazde koraka
i podnijeti mnoštvo boli, uvreda i nepravdi
do proslave u zlatnom klasju sreće na duši
koja odijeva bogato i mirisno ruho cjelova
rasplamsalog kroz dodir nebeskog zvona i želje
koja nadahnjuje misli i prilazi pozvati me na ples ...
Treba njegovati i čuvati čežnju u njedrima
zbog današnjeg sutra u pramenom valu svitanja
kroz kristalno pojanje daška svitog na usnama
pod grančicom doživljajnosti u tihom cvijetu
koji prostire haljine baršunaste kose i latica
s vjetrom, zvonom, riječima, mirisom i kišom
sred vedrine koja pokreće prelet i ima glas tvoj
u molitvi i koraku na putu od mnogih dana ...
Mislim o prizorištu koje se otvara u mom pogledu s mislima u nemirnom bilu. Slike koje nosim satkane su od svjetla i sjena i čine me čitačem vidika na ovom grumenu zemlje pod zvijezdom sudbine koja priređuje mi splet raznovrsnog događanja. Svatko se rođenjem uprisutnjuje u riječ život ljudski. Čovjek je obdaren mnogim talentima i željom da sagradi dom ljubavi. Mogli smo ostvariti ideje mira, pravde i slobode. Mogli smo poslušati sanjare i očuvati ljepotu i bogatstvo ovog utočišta. Mogli smo slijediti mudrost neukih ljudi i slušati govor pulsiranja prirode. Mogli smo upravljati razvojem kad smo otkrili spoznaju i ostati mudri bogataši u promicanju i njegovanju zdravog razuma u međusobnom poštivanju. Mogli smo kao čovječanstvo stvoriti rajsko prebivalište punine ljepote u koraku na Zemlji. Mogli smo, ali nismo se puno odmakli od tamne strane u korijenu ljudske naravi. Iz nje proistječe gnjev, mržnja i bijes. Čovjek je nositelj i pokretač tragedije nasilja, rata, mučenja, nepravde i izrabljivanja. Zato sloboda, mir i blagostanje nisu zavladali Svijetom. Ali prolivenu krv svih žrtava zločina, posvećuje neumrla ljubav i snaga životna. Ta posveta s neba obasjava nas svjetlošću i vječno je stvaralačka nit želje i potrebe srca. Život je lijep i obgrljen osjećajima prisnosti. Čovjek je velikodušan, sućutan, nježan, marljiv i vjeran prijatelj s osmijehom na dar bližnjemu.
Priroda je zbunjena i umorna od naših svađa i međusobnih ponižavanja. Ljubimo se i mrzimo međusobno s jednakom strašću I to je zapravo najtužnije saznanje koje me muči i onespokojava jer usprkos svoj pameti mi ljudi dokazujemo svoju nezrelosti podložnost nagonima zla. Virus mržnje i gluposti uvijek nas odvede na stramputicu. Pristajemo činiti zlo ili ga prešućujemo pa se onda opravdavamo općenitom grešnošću. A bez priznanja vlastitog grijeha, pokajanja i traženja oprosta, ne može se graditi povjerenje i iskrenost kao preduvjet vjerodostojnosti. Mislim o prizorištu koji doživljavam kroz lepezu vlastitih osjećaja utkanih kroz događanja u svijetu. Prolazim kroz pregršt sumornih i svijetlih trenutaka. Misli i emocije zapljuskuju me i tvore svijest i savjest kao obrazac ponašanja. Ja odgovaram sebi jer tako sam odgojena. Zapravo ja se sagibam nad papirom i ispisujem tekst-svjedočanstvo i određujem se prema stvarnosti. Neugodni i ugodni trenuci ispunjavaju vrč mog vremena. Ja doživljavam i pijem te patnje i radosti svojih dana i jesam među ljudima na cesti dio cjeline ovog Svijeta koji gradi i ruši ljepote o pravdi i slobodi prema kojoj već stoljećima korača ljubav dobrostiva i neuvjetovana i obnoviteljska u rođenju novom danu.
Mislim, vrijeme satkano samo od nedaća i boli, i ne bi bilo život nego vječni uzdah predaje u smrt ili naprosto agonija. Ja posjedujem suzu i padam u tugu, ali bez radosti izgubila bih razlog za ustajanje iz jada. Neugodni osjećaji me slamaju i natapaju žalošću. Odupirem se potonuću i iščitavam plamsaj vedrine u stih ljepote i pjesme i nade na usnama.
DOHVAĆAM SMIJEH
Jednog dana mora biti moguća romansa –
ostvarenje plemenite i dobre misli srca
koja kristalno se njiše u daljini postojanja
i zablista trenucima nadahnuća u oku
kao ideja procvala u trajnu privrženost
toj kolijevci raspjevanog sjaja u poljupcu ...
Jednom davno raspršila se tmina razgrnuta Božjom svjetlošću srca i odjek Njegovih riječi traje kroz stoljeća. Bog nas sabire i poučava vrednotama mira i zajedništva. Vjera se među velovima ziba i tka molitvu s pramenja čežnje koja plamsa izgarajući kroz povijest ljudsku Bili smo rukopis smijeha i igre. Ponekad su sjećanja jača od sunčeva sjaja što me jutrom rađa u bijegu. Najteže je spasiti sebe i ostati pomiren u vjeri da nije uzalud učiti i tražiti sebe u nekom znaku spoznaje glasa koji piše i korača postajući pravednik i mirotvorac. Prije nego sam upoznala razarajuću bol, bila sam bezbrižna i nadarena djevojčica. Sve je u šarama vedrine postojalo zbog moje sreće. Božje je milosrđe beskrajno, ali teško je nositi breme i hrvati se s čovječjim mačem pravde ovdje na Zemlji. Jači oduvijek izrabljuju slabije i čini se da drugačije i ne može biti. Još traju biblijska vremena uma i srca. Kažu da je ljubav jedino zlato i srebro života, ali ratnik u čovjeku to negira i diže mač osvajača i krvnika. Strah me je od ljudskog bezumlja, ali ustrajavam pisati lijepe riječi i naviještati radost ljepote življenja. Prisnost dolazi utisnuti poruku božansku na dlan. Snaga ljubavi opisuje vjernost kroz svitanja i sutone. Glas kao riječ iz koje trepere mirisi cvijeća i šare leptira obasjava glazbu srca. Kad zatvorim oči vidim svoju krhkost u priči. Bole me nesreće mojih prijatelja. Nekima sam zaboravila i imena, ali ne i sudbinu u nesreći koja ih je snašla, kao i mene.
Vjerodostojnost se skuplja iz plamičaka ljubavi koja niče, treperi i cvate u zjeni na izvoru nježnog šaputanja za zagrljaj. Jednog dana mora biti moguće ostvariti bratstvo ljudi pod plaštem moćne i nježne milosti Božje u čovjeku za čovjeka.
Prosvjetiteljstvo je težnja otkrivanja svijetlog lice humanizma. Čovjek je pripitomljavao sam sebe stvarajući prisne veze iz osjećajne biti prijateljstva i ljubavi. Napuštajući divljinu prirode čovjek je postao graditelj civilizacije života kao procesa koji se razgranjajući usavršava. Znanost, umjetnost, kultura i religija daju sadržaj i oplemenjuju stvaralačku crtu ljudskosti koja je uzor i uzrok napretka čovječanstva. Nada izdržljivosti zasijava tu radost koja plamsa i tinjajući ostavlja trag lijepog sjećanja. Ljubav otvara put i pokazuje smjer kojim treba ići. Ljubav je Božje prisustvo u čovjeku koji voli iskreno i čisto. Ona podiže spomenik mira i ljiljana. Ona ne odustaje skladati najljepše nježnosti u melodiji srca. Ona je okrenuta slavlju života kroz vremena. Ona svjedoči trajnost pobjede rađanja i obilježava sva sunčana i ona gruba razdoblja koja prate razvoj ljudskog uma i bezumlja. Ona se zalaže za suglasje u međusobnom dijalogu i poštivanju jer svi smo mi povezani, ovisni i upućeni jedan na drugoga. Ona je životvorna snaga osjećajnog zdravlja u umu. Radost i sreća njen su cilj. Stvaranje kulture mira i opstanka, kao općeg interesa dobrobiti, povezalo nas je u gradove, sela i države koja su živ organizam ljudi i naroda. Zajednica štiti pojedinca i brine se o dostojanstvu čovjeka. Ona brine o pravednoj raspodjeli dobara, prava i obaveza. Osjećaj da pripadaš nekome, da si potreban nekomu, da pomažeš nekomu i da doprinosiš razvoju društva, čini te ponosnim, potpunim i sretnim bićem.
Izbor i odluka određuju put osobnog u općem interesu. Prkos i netrpeljivost, zanos i ozarenost, zajedništvo i podjele nadvijaju moju intimnu molitvu za mir, razumijevanje i solidarnost koja pokreće to srce koje se razgranjuje i spaja sve krikove porođenja i čežnje s dječacima i djevojčicama na raskršću vjetrova. San je oslikao bajke i stvorio talasav tok sudbina kroz godine i stoljeća. Rijeka života je potekla na sve strane u kovitlacu svojih kapljastih i peludnih oblika. U dolini gdje je ozelenjela trava, ljudi su našli plodno tlo i zadobili Božji poljubac da stvaraju budućnost. Tamo su naši preci izgradili dom i utočište. Oni su si pomagali i bili oslonac jedan drugom. Sebičnost nije bila poznata. Zajedno su rasli, razvijali se i napredovali u znanju, kulturi i drugim vještinama. Drugim riječima, dijelili su sve dobro i zlo jer ih je zapljuskivala čista rijeka s izvora ljubavi.
Kad se čistoća zagrljaja pretvorila u ljubomoru i pohlepu, oduzeta je pitomost i odvela ljudski rod sve dublje u klatno vremena ispunjeno mržnjom na bližnjega.
Čovječanstvo se nastanilo po grudima zemlje. Priroda ih je hranila svojim plodovima i životinjama, ali i postala im počivalište. Smrt je gasila dah života i ljudske duše je mučio strah. Željeli su živjeti bogatije i sretnije. Tako se iz želje rodila pohlepa za posjedovanjem. Lukavstvo i ratnički duh stvorili su osvajače i političare. Davno je sve to bilo. Zapisano je u knjigama i na filmsku vrpcu. Emocionalna inteligencija i inteligencija razuma zavrtjele su kolo preko stoljeća. Preci i potomci obilježili su svoje epohe. O njima se uči u školi. Usprkos ratovanju i nasilju, znanost, umjetnost i kreacija razvijale su svoje ideje. Kultura stvaranja ugrađena je u baštinu svijeta. Ona je ustvari ljubav prisutna s Božanskog izvora vječnosti. Ponos i slava očarava, zadivljuje i nadahnjuje nove sanjare i pronositelje ljepote. Uvijek se isplati živjeti tu visoku osjećajnost koja ustrajava otvarati vrata u radost veličanstvenog slapa. Glazba, slika, poezija, pjesma i ples donose sreću življenja i rada. koja Um i srce nikad ne odustaje od darivanja svojih djela u zajednicu ljudi.
SVAGDAN
Ljudi vole raspravljati o čudesima,
ali molitva traži srčanost i odricanja –
treba proliti znoja i suza u brazde koraka
i podnijeti mnoštvo boli, uvreda i nepravdi
do proslave u zlatnom klasju sreće na duši
koja odijeva bogato i mirisno ruho cjelova
rasplamsalog kroz dodir nebeskog zvona i želje
koja nadahnjuje misli i prilazi pozvati me na ples ...
Treba njegovati i čuvati čežnju u njedrima
zbog današnjeg sutra u pramenom valu svitanja
kroz kristalno pojanje daška svitog na usnama
pod grančicom doživljajnosti u tihom cvijetu
koji prostire haljine baršunaste kose i latica
s vjetrom, zvonom, riječima, mirisom i kišom
sred vedrine koja pokreće prelet i ima glas tvoj
u molitvi i koraku na putu od mnogih dana ...
Mislim o prizorištu koje se otvara u mom pogledu s mislima u nemirnom bilu. Slike koje nosim satkane su od svjetla i sjena i čine me čitačem vidika na ovom grumenu zemlje pod zvijezdom sudbine koja priređuje mi splet raznovrsnog događanja. Svatko se rođenjem uprisutnjuje u riječ život ljudski. Čovjek je obdaren mnogim talentima i željom da sagradi dom ljubavi. Mogli smo ostvariti ideje mira, pravde i slobode. Mogli smo poslušati sanjare i očuvati ljepotu i bogatstvo ovog utočišta. Mogli smo slijediti mudrost neukih ljudi i slušati govor pulsiranja prirode. Mogli smo upravljati razvojem kad smo otkrili spoznaju i ostati mudri bogataši u promicanju i njegovanju zdravog razuma u međusobnom poštivanju. Mogli smo kao čovječanstvo stvoriti rajsko prebivalište punine ljepote u koraku na Zemlji. Mogli smo, ali nismo se puno odmakli od tamne strane u korijenu ljudske naravi. Iz nje proistječe gnjev, mržnja i bijes. Čovjek je nositelj i pokretač tragedije nasilja, rata, mučenja, nepravde i izrabljivanja. Zato sloboda, mir i blagostanje nisu zavladali Svijetom. Ali prolivenu krv svih žrtava zločina, posvećuje neumrla ljubav i snaga životna. Ta posveta s neba obasjava nas svjetlošću i vječno je stvaralačka nit želje i potrebe srca. Život je lijep i obgrljen osjećajima prisnosti. Čovjek je velikodušan, sućutan, nježan, marljiv i vjeran prijatelj s osmijehom na dar bližnjemu.
Priroda je zbunjena i umorna od naših svađa i međusobnih ponižavanja. Ljubimo se i mrzimo međusobno s jednakom strašću I to je zapravo najtužnije saznanje koje me muči i onespokojava jer usprkos svoj pameti mi ljudi dokazujemo svoju nezrelosti podložnost nagonima zla. Virus mržnje i gluposti uvijek nas odvede na stramputicu. Pristajemo činiti zlo ili ga prešućujemo pa se onda opravdavamo općenitom grešnošću. A bez priznanja vlastitog grijeha, pokajanja i traženja oprosta, ne može se graditi povjerenje i iskrenost kao preduvjet vjerodostojnosti. Mislim o prizorištu koji doživljavam kroz lepezu vlastitih osjećaja utkanih kroz događanja u svijetu. Prolazim kroz pregršt sumornih i svijetlih trenutaka. Misli i emocije zapljuskuju me i tvore svijest i savjest kao obrazac ponašanja. Ja odgovaram sebi jer tako sam odgojena. Zapravo ja se sagibam nad papirom i ispisujem tekst-svjedočanstvo i određujem se prema stvarnosti. Neugodni i ugodni trenuci ispunjavaju vrč mog vremena. Ja doživljavam i pijem te patnje i radosti svojih dana i jesam među ljudima na cesti dio cjeline ovog Svijeta koji gradi i ruši ljepote o pravdi i slobodi prema kojoj već stoljećima korača ljubav dobrostiva i neuvjetovana i obnoviteljska u rođenju novom danu.
Mislim, vrijeme satkano samo od nedaća i boli, i ne bi bilo život nego vječni uzdah predaje u smrt ili naprosto agonija. Ja posjedujem suzu i padam u tugu, ali bez radosti izgubila bih razlog za ustajanje iz jada. Neugodni osjećaji me slamaju i natapaju žalošću. Odupirem se potonuću i iščitavam plamsaj vedrine u stih ljepote i pjesme i nade na usnama.
DOHVAĆAM SMIJEH
Jednog dana mora biti moguća romansa –
ostvarenje plemenite i dobre misli srca
koja kristalno se njiše u daljini postojanja
i zablista trenucima nadahnuća u oku
kao ideja procvala u trajnu privrženost
toj kolijevci raspjevanog sjaja u poljupcu ...
Jednom davno raspršila se tmina razgrnuta Božjom svjetlošću srca i odjek Njegovih riječi traje kroz stoljeća. Bog nas sabire i poučava vrednotama mira i zajedništva. Vjera se među velovima ziba i tka molitvu s pramenja čežnje koja plamsa izgarajući kroz povijest ljudsku Bili smo rukopis smijeha i igre. Ponekad su sjećanja jača od sunčeva sjaja što me jutrom rađa u bijegu. Najteže je spasiti sebe i ostati pomiren u vjeri da nije uzalud učiti i tražiti sebe u nekom znaku spoznaje glasa koji piše i korača postajući pravednik i mirotvorac. Prije nego sam upoznala razarajuću bol, bila sam bezbrižna i nadarena djevojčica. Sve je u šarama vedrine postojalo zbog moje sreće. Božje je milosrđe beskrajno, ali teško je nositi breme i hrvati se s čovječjim mačem pravde ovdje na Zemlji. Jači oduvijek izrabljuju slabije i čini se da drugačije i ne može biti. Još traju biblijska vremena uma i srca. Kažu da je ljubav jedino zlato i srebro života, ali ratnik u čovjeku to negira i diže mač osvajača i krvnika. Strah me je od ljudskog bezumlja, ali ustrajavam pisati lijepe riječi i naviještati radost ljepote življenja. Prisnost dolazi utisnuti poruku božansku na dlan. Snaga ljubavi opisuje vjernost kroz svitanja i sutone. Glas kao riječ iz koje trepere mirisi cvijeća i šare leptira obasjava glazbu srca. Kad zatvorim oči vidim svoju krhkost u priči. Bole me nesreće mojih prijatelja. Nekima sam zaboravila i imena, ali ne i sudbinu u nesreći koja ih je snašla, kao i mene.
Vjerodostojnost se skuplja iz plamičaka ljubavi koja niče, treperi i cvate u zjeni na izvoru nježnog šaputanja za zagrljaj. Jednog dana mora biti moguće ostvariti bratstvo ljudi pod plaštem moćne i nježne milosti Božje u čovjeku za čovjeka.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.