Vladimir Vidrić | Ambrozijska noć

Viču bozi — a nad njima visom
Zaplavila ona nojca silna;
U Olymp se zalijaše sjene,
Pjesma zvoni tiha i umilna.

Zlatnu liru uze lijepi Sminthej
I u božjem krugu dira strune —
Stišalo se kolo od bogova,
Duše su im nijeme — tuge pune.

Jače zvoni pjesma vječna, sveta —
U azurnoj dalji vaselene.
Pod granitnim svodom od oblaka
Pomalja se blagi lik Selene.

Tiho tada tugaljivo, milo,
Jasnim, vječnim putem i daljinom —
Zamrla je pjesma. Stoje bozi
Obasjani bajnom mjesečinom.

A med njima stoje Zevs i Juno,
Bijeli, silni, zagrljeni nijemo —
I govori Zeus:
"Pođi, Juno. Čas je, dah i život
U okrilju vječnosti zadrijemo."