O nama

četvrtak, 27. travnja 2017.

Mario Lovreković | Bijela krv


Znam, osjećaj je snažan i zasigurno pripada istini, on neće dočekati jutro. Umire pred mojim očima i ja tu činjenicu ne mogu promijeniti. Nemoćan sam, stoga i prisiljen promatrati njegove posljednje udisaje i izdisaje. Molitve više nemaju svrhu, svjesno se moram pripremiti na najgore, ujedno donijeti odluku da li ću otići odmah za njim ili ću pak pokušati preživjeti. U mislima mi žive samo dvije stvari. Noin topli dječji osmijeh i moj najoštriji nož iz kuhinjske ladice. Nekako pristaju slici koju uporno gledam. Kao da su oblici jednako zaobljeni, jednako predivni, kao da jednakim načinom mogu izliječiti moju izgubljenu dušu.

Noć je pretjerano tamna. Kiša i oblaci otjeraše mjesec koji bi trebao ploviti nad nama, bdjeti nad tijelom mojega sina koji sve slabije udiše. Pokušavam pratiti radni ritam njegovih pluća, međutim ne mogu. Njegovo disanje postaje preživljavanje kroz noć, posljednju prokletu noć.

Ne mogu dopustiti da mi umre pred očima, jednostavno se moram izboriti za njegov život, na bilo koji način, a načina je sve manje. Polagano se gubim, niti jedan konac ne sniva na mojim prstima, da ga samo jednostavno povučem i zadržim u rukama. Napušten sam od razuma, točnije od zdrave ljudske unutarnje snage.

Ne znam kako se bolest tako iznenadno pojavila, još manje razumijem kako je tom brzinom napredovala. Pojavila se poput hijene na prvi miris krvi ranjenoga – nemoćnoga, da ga živog pojede, da mu zubima drobi kosti dok on vrišti u nesnosnoj boli i paničnoj borbi za život. Bijela krv, leukemija, zvijer koju nismo otkrili dok je još rađala mlade, otkrili smo ju tek kada su mladi bili dovoljno odrasli i snažni da ubiju sami, bez pomoći učiteljice majke. Prljavi okot nastanio se u tijelu mojega dječaka, u drugome dijelu mojega srca. I da, zvijeri ga rastrgaše. Gotovo do kraja.

Odlučujem, odlazim za njim. Nije važno. Život bi ionako postao patnja, a stabilan nisam kako bi se povratio iz sigurne prividne smrti. Jedan dio mojega srca ionako više neće kucati, čemu onda drugoj strani dopustiti živjeti?

Uzimam oštricu i liježem pored sina. Grlim ga, ljubim mu lice i dlanove, uživam u njegovom osebujnom mirisu. Pa ponovno plačem. Prozivam Boga i sve njegove sljedbenike, jer ne mogu Mu oprostiti što uzima dječaka koji neće doživjeti svoj četvrti rođendan. Ne mogu. Noa je trebao spasiti svijet, a ne ovako skončati. Trebao je pronaći svoju ljepšu polovicu i izgraditi barku kojoj pristaju sve dobre duše, zatim s njima otploviti daleko u toplije krajeve gdje se život cijeni kao iskreni božji dar. A dogodilo se upravo suprotno. On će umrijeti a da nije niti dobio priliku iskazati se. Čini se kako On svoje darove olako uzima natrag. Mrzim nepravdu, a ovo što se događa je upravo to. Ne priznajem teorije kako na nebu nedostaje anđela i dobrih duša pa ih On zato uzima. Što će Njemu duša mojega djeteta? Malena i krhka, nevina i sjajna, kako Njemu, kao takva, može poslužiti u raju?

Ne, ne i ne! To nije ispravno! I neću se pomiriti s time. Prljavi igraju prljavo, a što mene sada sprječava u tome? Ionako smo došli do kraja, zar ne?

Okrenimo drugu stranicu pa proučimo što na njoj piše. Čudne riječi nazirem, slova koja nisu sveta, a Ti ih zapravo ne bojiš, tako tvrdiš u Knjizi. Jači si od suparnika koji jednakim načinom uzima duše nevinih. Nepošteno i nepotrebno. Želim provjeriti tu činjenicu, želim doznati tko zapravo ima tu najveću moć oduzimanja života!? Izazivam Te!

Sjene se polagano povlače iz svojih skrovišta, a Noa je upravo prestao disati. Ipak je utonuo u vječni san. Ne poznajem načine kako ga probuditi, nemam dovoljno vremena proučiti kako sklopiti ugovor s drugom stranom kojom vlada Lucifer osobno. Ne znam kako ponuditi svoju dušu za spas djeteta, stoga uzimam nož i prerezat ću vratnu arteriju koja i dalje divlje lupa. Ne prestaje pulsirati; srdačno me pozdravlja i poziva na smiraj. Želi se susresti s mojom oštricom, šapuće mi na uho, čujem ju kako se raduje konačnici, jer nestat će patnja.

I dok ću krvariti vlastitom voljom, prizivat ću Vas obojicu. Nudit ću Vam žrtve, usluge, što god Vam je potrebno dobit ćete. Obojica. Dajem život za život, odmah, sada, ne budite tašti, uzmite moju žrtvu, samo neka moja malena ljubav nastavi živjeti.

KRAJ

1 komentar:

Unknown kaže...

Čestitam na objavi tvojih kratkih priča. Drugačije su od svega što sam do sada iščitavala na raznim portalima. Bogatiji smo za još jednog mladog talentiranog pisca.
Preporučam za čitanje tvoju zbirku kratkih priča "TAMNA STRANA UŽASA"

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.