da se samoća premosti.
Melem si, pomno i dugo tražen,
za kožu, kosti, potkosti.
Nisi ti bio netko u hodu,
na kog se slučajno bane,
već moje brašno i zrno soli,
hostija za crne dane.
Moje te ruke oduvijek vabe,
još otkako postojiš.
Nebeske struje i krivuljari
kuju da uza me stojiš.
I sad te imam. I sad me imaš.
Spokoja niti za lijeka.
A nisi bio za tek onako,
nego za zadnjeg čovjeka.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.