Jagoda Šimac | Gusarska je ljubav bila slobodnija, strastvenija i požrtvovnija

Sandra Pocrnić Mlakar

Povijesni roman je težak ispit u kojem moraju biti ostvarene sve zakonitosti žanra – najčešće ima uporište u stvarnim događajima čija se kronologija može provjeriti, tu su i živopisno opisani povijesni likovi, a neizostavna je i ljubavna priča. Zadatak je tim izazovniji jer povijesni roman voli široka publika čijim zahtjevima nije lako udovoljiti. „Gusarska kneginja“ je povijesni, ljubavni i kriminalistički roman, stoji u predstavljanju urednice Diane Matulić, a autorica Jagoda Šimac majstorski održava napetost u svakom od njih od početka do kraja. Zanosna rečenica Jagode Šimac čitatelja hipnotički prebacuje u davna vremena, kada se drukčije govorilo, mislilo i osjećalo, ali autorica se, kako kaže, bavi se odnosima koji su po mnogo čemu slični današnjima. Pomorske bitke, spletke na dvorovima gradova na Jadranu u 13. stoljeću i podvizi gusara koji su kontrolirali ušće Cetine, odvode čitatelja u prošlost i u nezaboravnu avanturu na kojoj će ga zadiviti junaci s vrlinama razbojnika i plemenitaša.

Jagoda Despotović Šimac živi u Švicarskoj i radi u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu, a pisanjem se bavi u slobodno vrijeme.

„Gusarska kneginja“ oživljava legendu o omiškim gusarima koji su se s plijenom sklanjali u ušće Cetine. Je li roman način da se priče o omiškim gusarima sačuvaju od zaborava? Jeste li kao djevojčica slušali priče o gusarima koji su plovili morem oko Omiša?

Priče o omiškim gusarima bile su uvijek najljepše, najuzbudljivije i najromantičnije. Još kao dijete maštala sam o njima i znala da ću jednom napisati svoju priču. Nekad odvažni, vješti i dostojanstveni moreplovci zlata su vrijedan dio naše povijesti s kojom mi još uvijek ne znamo što započeti. Po našoj suvremenoj literaturi, povijest nam je započela četrdesetprve, izdržala do domovinskog rata i traje i danas.

Ali da su ti omiški gusari slučajno bili Englezi o njima bi se napisale nebrojene knjige i studije, snimali filmovi, pravili stripovi, slikovnice, pisale pjesme... Bili bi hvaljeni i opjevani u svim mogućim vidovima umjetnosti i nametnuti cijelom svijetu. Jer gusarenje je u ono vrijeme bila privredna grana, legalan način zarade, a pred vještim obrtnicima Omišanima stoljećima je drhtala i moćna Venecija. Kao najveće blago čuvali su svoje more i svoju grudu i jednostavno ne zaslužuju da ih se zapostavi, kamoli zaboravi.

Povijesni roman je zahtjevna forma koja traži uporište u faktografiji, uz veliko spisateljsko umijeće kojim se opisuju autentični krajolici, a s jednakom uvjerljivošću treba prikazati likove i događaje. Kako ste odlučili prihvatiti se tako po mnogo čemu velikog romana? Gdje ste stekli spisateljsko iskustvo za tako opsežan roman i velik književnički poduhvat?

Ljubav prema pisanju i onome o čemu se piše najbolja je motivacija, spisateljsko iskustvo dolazi samo po sebi. Volim našu povijest i živim u njoj. „Gusarska kneginja“ je moj šesti roman, peti povijesni, tako da mislim da sam, što se tiče iskustva, ispekla zanat. Bez ikakvih teškoća maštom se premjestim u odabrano davno vrijeme i već živim među ondašnjim ljudima. Sve popratno dopunjava se riječ po riječ. Pisati o povijesti ne znači da su i teme o kojima se piše zastarjele. Naprotiv, u svojim romanima obrađujem moderne, općeljudske teme koje samo smiještam u povijesni okvir jer čitatelja nastojim dopunski privoljeti da shvati, nauči i zavoli dotično vrijeme. Položaj i vrijednost žene, pogotovo mlade djevojke u svijetu kojim vlada muški ego, ujedno tema ovog i uglavnom svih mojih romana, i danas, kao i onda, jednako je aktualna.

Kako ste istraživali povijesnu građu potrebnu za roman o gusarima? Što je sačuvano od trgova omiških gusara iz 13. stoljeća? Čuvaju li se u nekom od muzeja u Dalmaciji predmeti koji podsjećaju na njihovo doba? 

U prvom redu fasciniraju me kneževi Kačići i njihova dvjestogodišnja gusarska vladavina, zatim njihov grad koji i dan danas živi, kao i njegov jedinstveni geografski položaj, more, rijeka Cetina i zaleđe u koje su uvijek, u svako doba i bez obzira u kako teškoj situaciji se našli, mogli pobjeći i skloniti se. Omiške utvrde i njihovi rekonstruirani brodovi sagitte još uvijek svjedoče o tom vremenu i u omiškom muzeju može se naći štošta zanimljivog. Ljeti je Omiš pun turista, suvremen i živ, kao, uostalom, i svaki drugi dalmatinski gradić, ali samo onaj tko dušom ćuti njegovu prošlost i udiše besmrtni dah gusara osjeća se kao domaći.

Povijesni roman ne bi bio cjelovit bez velike ljubavne priče. Je li ljubavna priča u „Gusarskoj kneginji“ također autentična, kao kaštelanska legenda o Miljenku i Dobili? Jesu li stvarno postojali ljubavnici koji su se sastajali na ušću Cetine po povratku gusara s njihovih pohoda?

Život smišlja ljubavne priče i određuje glavne junake. Smješta ih obično u sredinu gdje su neshvaćeni i gdje govor srca životom plate. Gusarski život je bio pun opasnosti, krvi i neizvjesnosti, pa je time i ljubav bivala slobodnija, strastvenija i požrtvovnija. Jednom dano, obećanje ljubavi između gusara i njegove djeve vrijedilo je za čitav život, trajalo do posljednjeg daha i umiralo zajedno s ljubavnicima. Mjesto gusarske ljubavi bilo je zato oduvijek na ušću, tamo gdje modra i vitka Cetina ljubi široko, beskrajno more.

Urednica romana „Gusarska kneginja“ je mlada ali afirmirana Diana Matulić, koja posjeduje također izraženi mediteranski senzibilitet. Očekujete li da će roman čitati i djevojke njezinih godina, s obzirom da povijesni romani danas nisu „in“ i da opseg i tempo „Gusarske kneginje“ ne odgovaraju brzini smart-phone generacija?

Ne bih rekla da povijesni romani nisu „in“. Koliko je meni poznato, ljudi rado uranjaju u događanja davno prohujalih vremena. Ali povijesne romane vrlo se malo ili nikako ne reklamira, ne promovira ih se i ne nagrađuje. O njima se ne piše i ne govori, a na vlastitom iskustvu mogu reći da su i pisci povijesnih romana prilično podcijenjeni. A što se tiče današnjih djevojaka, one su kao i djevojke svih vremena, po prirodi bića ljubavi i romantike. Još ako nose sunce u njedrima, ako im more protječe venama i na dalmatinsku zemlju miriši im kosa, kao mojoj mladoj i lijepoj urednici, Gusarsku kneginju mogu čitati i na smart-phonu.