O nama

utorak, 27. prosinca 2016.

Ispovijed jedne čitateljice IX.


O romanu "Ljubav Gagule Petog" Hrvoja Kovačevića
Piše: Mirjana Mrkela

    Obitelj

    "- Što je, nesrećo? - otac ga oštro pogleda. - Koga si ovoga puta nasamario?"
        
Bio je ovo citat iz Hrvojevog romana o Gagulićima. Svi muški članovi te obitelji imaju nadimak Gagula. Dakle, radi se o obitelji. Otac je strog i ne baš pristojan, sin je varalica. Možda vi poznajete još neke takve?

  
    Kako god, moji sigurno nisu. Ne, mi smo svi zgodni, pristojni i pošteni. Očeve roditelje nisam vidjela, ali majčine imam na fotografiji. Kao što se u davnini govorilo, lijepi su kao slika. Taj moj djed je imao gustu sijedu kosu i sijede brkove. Ribario je po velikoj rijeci. Baka je nosila pletenice smotane oko glave. Rodila je devetoro djece, prodavala je knjige i pjevala u zboru. Tu ću se zaustaviti u opisivanju. Jednom bih mogla napisati roman o njima, no sada se vraćamo Gagulićima.

    Jasno je kao dan: ako u naslovu postoji neki peti, prethodila su mu još četvorica iz iste obitelji. Mi koji nemamo tako slavne pretke možemo samo uzdahnuti. Ali, dragi čitatelji, nemojte uzdisati unaprijed! Mislim, dok ne saznate po čemu su Gagule slavni.

    Povijest

    Ne znam kako ćete vi reagirati, ali ja sam se zaljubila u te Gaguliće. Povijesno gledano, shvatila sam to u trenutku kada su se pojavili pred vratima gospođe Borković. Bili su puni mana, krivonogi i kljunastih nosova, a ipak beskrajno privlačni.

    Ako ste do sada čitali Hrvojeve romane, poznat vam je i privlačni način na koji on piše o povijesti. Sam tvrdi da je to zato što rado sluša priče o prošlosti svoje, pa i drugih obitelji. A njegova obitelj potječe iz grada P. To je, čini mi se, onaj isti grad u kojemu započinje roman o Gagulićima. Možda obitelj Gagulić ondje i nije postojala u stvarnoj povijesti. Ili se možda drugačije prezivala. No neki gagulijanski doživljaji zasigurno su vezani za neke stvarne događaje. Zato nam je za razumijevanje cijele priče potrebno malo povijesne orijentacije. Trebali bismo, makar otprilike, imati pojma kada je bila godina 1748., jer je tada načinjen jedan spomenik. Pri tome nije važno jesu li ga u gradu P. svi zaboravili, ili ga je Hrvoje izmislio. Zatim bi bilo dobro znati, također otprilike, kada je u Hrvatskoj bio Drugi svjetski, a kada Domovinski rat. Budite bez brige, nikakvih ratnih priča ovdje nema!

    Međutim, vremenska crta Gagula je ovakva: Prvi se rodio 1910., a svaki slijedeći u razmaku od 20 godina. Zato nenagradno pitanje za čitatelje glasi: koje godine je rođen Gagula Peti? I još jedno, pomoćno pitanje: koliko godina je imao u ljeto 2002., kada roman započinje?

    Uza sve to, uzet ćemo u obzir i malo zemljopisa. Gagula Prvi je odrastao u selu E., 6km udaljenom od grada P. Ali njegov sin je, negdje tijekom Drugog svjetskog rata, započeo školovanje u spomenutome gradu. I ubrzo je uvidio da mu je gradski život draži od seoskoga.

    Nadalje, prvi Gagulići stigli su u Ameriku tj. SAD 1949. Godine 1976. svi se vraćaju u Hrvatsku, a 1984. neki od njih se opet vraćaju u Ameriku.

    Eh, ta Amerika

    U Americi je, kaže Hrvoje, netko nekome "prišao i upozorio ga da će ga nakon sljedeće primjedbe na licu mjesta ustrijeliti kao psa."

    U Americi to nije čudno. I ja maštam o njoj. Gužva, policija, hitna služba, prostor ograđen žicom, a osiguran senzorima i stražarima. Varalice, vojni zapovjednici i tajni istražitelji čekaju me ili me slijede, na svakom uglu. A ako dignem glavu - zrakoplovi padaju i izvanzemaljci slijeću, što bi se reklo, kao na filmu.

    Ali Hrvoje nam, između ostaloga, kaže i ovo: „Zbilja moraš ostati Gagulić da bi te to ostavilo ravnodušnim.“

    Dobro, nisu baš na sve bili ravnodušni. Ipak je Amerika zemlja snova, poroka, pravde i nepravde, slobode i strogih zakona, vladinih službenika i istraživača svemira. Da, zaboravila sam biznismene, glazbenike, jurnjave u svakovrsnim prijevoznim sredstvima. Svega toga ima u priči o Gaguli Petome.

    Ljubav

    Tu se možda najmanje govori o ljubavi, ali je dovoljno jasno rečeno: ljubav pokreće svijet. Ipak, kako ljubitelji romantike ne bi bili uskraćeni, evo jedne rečenice, također prepisane iz ovoga romana: „Bilo je upravo onako kako dječaci vole sanjariti da prilaze svojim simpatijama: ona u nevolji, a on spasitelj.“

    Pitate li se kako se to točno odigralo? Hrvoje kaže: "Bilo bi zgodno reći da su se zaljubili na prvi pogled, ali, eto, nisu.".

    Što je bilo dalje i kakav je kraj? Bilo bi zgodno da sam vam otkrila. Ali, eto, neću!

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.