Dnevnik (ne)obične djevojke

Badnja noć

Piše: Božana Ćosić 

Stiglo je za mene najljepše doba godine – Božićni praznici. Iako sam ove godine zaposlena što znači da ću morati raditi, ipak je posebna. Napokon nisam sama. Napokon imam nekoga osim obitelji s kime ću podijeliti radost Božića. Zvučat će otrcano, ali uistinu zadnjih nekoliko godina nisam željela poklone, ništa materijalno, željela sam uz sebe sretnu obitelj i dečka koji će me voljeti. Takvog dečka imam, a sretna obitelj... tu još ima mnogo toga za popraviti.

Kao i svake godine od kada postojim, Badnju večer provodimo u obiteljskom druženju, čak i nakon što su mi se roditelji razveli. To  nam je postala tradicija, kao i Božićni ručak. I zbilja, svi se trudimo zajedničko vrijeme iskoristiti najbolje što možemo i u tom vremenu ostaviti postrani sve brige i probleme. I nekako, tada se sve čini kao da je sve u najboljem redu i kao da smo najsretnija obitelj na svijetu: Mama vješto skriva suze i nezadovoljstvo, tata nas obaspe darovima i preuzme ulogu glavnog zabavljača, a ja... prepustim se čudu koje može potaknuti samo Božić, jer na koncu, koliko god se činilo da glumimo svoje uloge, ipak budu vjerodostojne i istinite. Na koncu nas duh Božića nagna da budemo ono što stvarno jesmo. Ali nažalost tomu dođe kraj pa nakon blagdana nastavimo po starome.

S obzirom da veza s Hrvojem ide u pravom smjeru, pomislila sam da bih ga mogla pozvati na Božićni ručak, no ta se misao na brzinu rasplinula. Još nije vrijeme za takvo što. Moji su roditelji spremni upoznati Hrvoja, ali ne i Hrvoje njih, ne jer nije pravi trenutak. Ne želim da stekne krivi dojam. Upoznat ću ih nakon blagdana kada sve bude kako zbilja je. Bilo mi je neugodno zbog toga ali na sreću Hrvoje je razuman  i  nekako, točno zna što mislim i ne može mu se dogoditi da me krivo shvati.

Žao mi je što sam u takvoj situaciji, u takvom okruženju, ali valjda za sve postoji razlog. Samo nebo zna zašto je sve tako. Žao mi je i jer prepoznam prave vrijednosti života tek onda kad ih izgubim.

Obiteljske vrijednosti sam olako shvaćala, ta sve je bilo normalno i uobičajeno. Sada bih voljela više od svega da se to vrijeme vrati – ispravila bih sve svoje greške. No kako se ono veli „što si stariji to si pametniji“, pa evo, trudit ću se biti pametnija. To uključuje i posao, evo, neću više obraćati pažnju na netrepeljivost i svim ću se silama truditi da me prihvate. Također ću pokušati što više vremena provoditi s obitelji i prijateljima i neću zamjeriti ako mi Kristina i Lana i dalje budu spočitavale. I naravno, bit ću dobra djevojka Hrvoju jer takav dečko zaslužuje dobru djevojku. I na kraju ove male liste sama ću sebi obećati da se neću žaliti. Disat ću punim plućima i uživati u životu jer definitivno može biti i gore. Ne želim ponavljati greške pa životne vrijednosti nazivati vrijednostima tek kada prođu... Vjerujem da nikome život nije bajka, ali isto tako vjerujem da mnogi kao ja ne vide lijepi dio života, barem ne u pravom trenutku. Sad je savršeno vrijeme i na vrata nam kucaju pravi trenuci... Božić nam donosi sve najbolje, potrebno je samo znati to prepoznati.

*     *     *     *     *     *

Sretan Božić želi vam vaša (ne)obična Emilija!!!