Ivana Šojat | Kora hrasta, bijelih breza koža

„Ono smo kroza što smo prošli,“
Mislim da sam rekla Mariji
Koja mislim da je plakala,
Ili su joj ruke iznova bile mokre od posuđa ili umivanja.
Naposljetku više ništa ne možemo sakriti,
Lica su linorezi za noževe jezika
I usta balavih
Od zlomisli za druge –
Nije starost ta koja nas napada,
Nego si sami oči kopamo,
Kožu oremo
Kao na Valpurginsku noć,

Kad jarčevi podivljaju u zloduhe ili
Kao kad u ormar dugo trpamo
Ono što naposljetku više nijedna hrastovina ne može progutati.
Mislim da sam rekla i da sam se zato
Uvijek osmjehivala lijepim starcima:
Staricama kojima lica bijahu bijela
Poput krhke brezine kore,
Starcima kojima su se bore
Zaledile u osmijeh,
U nešto opipljivo, reljefasto
Po čemu znaš
Da nisu gazili ni mrtve ni lomne.
Zato što su znali da ćemo umrijeti
Da je smrt zapravo kuća
Koju valja graditi s ljubavlju.
„Voljela sam te, Marija,
Onako kako mislim da bi majka trebala voljeti dijete,
Zato znam da ćemo i u ovom što slijedi
Biti susjedi,
Znam da ću te strpljivo čekati,“
Znam da sam rekla,
Jer Marija je suzama dodala glas u staccatu.
U polaganom zamahu broda koji se otima obali,
Imala sam dojam da krevet ispod mene,
Sa mnom putuje
Prema srcu neke vode nastanjene
Krhkim stablima.
Učinilo mi se da ondje nazirem kuću,
Obris čovjeka koji čeka uzvanika,
Pa me je nestrpljenje oblilo uzrujanim iščekivanjem
U koje jednostavno nisam mogla ugurati riječi.
Za Mariju.
Premda sam joj htjela još jednom reći
Koliko suzama ovdje nema mjesta.