Iz znoja požude
i strahova
rođena
nedozreli oblaci kad su
razvlačili guste magle
krškim udolinama
Pokislo sam pseto
koje putem ostavlja
očerupano dostojanstvo
kao što najesen latice nevena
nečujno liježu na tlo
i za njima nitko neće tužiti
Ipak
ove solsticijske noći
kad tišine bi pjevale elegije
a suncokreti bdiju jer
mjesec im osmijehe vabi
riječi za potpalu nižem
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.