O nama

petak, 20. svibnja 2016.

Sonja Smolec | Qais Akbar Omar: Utvrda s devet kula


https://znanje.hr/wp-content/uploads/2016/02/utvrda-s-devet-kula.jpgSvaku knjigu čitamo od početka, ali ovdje, kad dođemo do njenog kraja, sama izjava autora ostavlja nas bez riječi. Upravo to je ono što će se svatko nesvjesno zapitati: koliko tuđe patnje možemo shvatiti, koliko tuđe boli razumjeti?

Dugo vremena nosim ovaj teret tuge u krletci svog srca.
Sada sam ga dao tebi. Nadam se da si dovoljno snažan
nositi ga.

Qais Akbar Omar

Knjiga „Utvrda s devet kula“ je autobiografski roman, povratak u djetinjstvo, preživljavanje i odrastanje obilježeno političkim i društvenim promjenama u Afganistanu koje su njegovim stanovnicima donijele sve, samo ne dobro. Afganistan je zemlja o kojoj, zapravo, znamo jako malo. Znamo njeno ime, znamo neke općenite pojmove kao što je njen geografski smještaj. Jednako tako znamo da u toj zemlji godinama traju politička previranja, utjecaji stranih sila, Engleske, bivšeg Sovjetskog saveza, Rusije, SAD-a. Znamo da iz mnogih zemalja tamo odlaze „mirovne snage“. Ali, gdje su u svemu tome ljudi koji tamo žive?


Moja namjera nije objašnjavati ono što je više-manje poznato već ono što nije. Ono što, zahvaljujući tempu današnjeg života, većinu nas prisiljava da druge narode doživljavamo kroz bezimene brojeve ranjenih, poginulih i prognanih.

Ova knjiga će nas uvesti u jedan sasvim drugi svijet. Onakav kakav bi bilo poželjno upoznati. To su, na početku knjige, sedmogodišnji Qais Akbar Omar i njegova mnogobrojna obitelj, roditelji, braća, sestre, djed, ujaci, tete... Svi oni žive zajedno u gotovo idiličnom svijetu u kojem se djeca slobodno igraju, roditelji odlaze na posao, a u slobodno vrijeme druže se na zajedničkim ručkovima i čajankama.

Qaisova obitelj bila je, po mjerilima društva u kojem su živjeli, prosječni, dobro situirani građani Kabula. Otac, visokoobrazovan, radio je kao profesor fizike. Majka je radila u banci. Djed je bio visokopoštovana osoba od svih koji su ga poznavali, ne samo zbog njegove mudrosti već i zbog načina na koji je uvijek bio spreman pomagati drugim ljudima. Međusobno su se voljeli, poštovali, uvažavali.

Nakon odlaska Engleza, u Afganistanu su se počele dešavati sve gore stvari. Dolaze Rusi koji su u Aftagistanu postavili afganistansku vlast, gradili su stambena naselja, uređivali parkove. Privid napretka bio je kratkotrajan. To nije bio idiličan svijet ali se živjelo relativno dobro. Pod utjecajem pomoći koju Sjedinjene američke države šalju u Afganistan, formiraju se frakcije mudžahedina koji trenirani od Amerikanaca i s oružjem kojeg su od njih dobili, istjeruju Ruse. No, u takvim situacijama gdje se ne zna tko čime upravlja, dolazi do građanskog rata između različitih frakcija mudžahedina. U tim borbama stradaju oni kojima nikako nije bilo do rata. Oni koji su trebali, prema prvotnim namjerama, zaštiti narod, taj su isti narod počeli ubijati, bombardirati i uništavati.

Citat:

Moj otac i šestero od sedmero njegove braće, zajedno s djecom, udobno su živjeli unutar djedova zida. Mogao sam se igrati s više od dvadeset petero rođaka, većina su bili moji vršnjaci. Svaka obitelj imala je četiri velike sobe za sebe. Naše su gledale na golemi vrt sa šezdeset stabala jabuke Macintosh. Djedov rođak donio ih je iz Amerike kao grančice koje je zatim nakalemio na korijenje afganistanske jabuke. Bile su vrlo rijetke u Afganistanu i ponosio se što ih ima

Pojava mudžahedina je početak kraja idiličnog života, kako Qaisove tako i mnogih drugih obitelji. Qaisov otac, u želji da spasi obitelj, bježi s njima i sklanja ih na drugoj strani grada koji, bar u početku, nije bio toliko izložen napadima. Taj privremeni smještaj kod prijatelja u utvrdi s devet kula, koja je zapravo imala samo jednu jer su ostale već nedavno nestale pod utjecajem vremena, ali je i zadržala izvorno ime, potrajao je više od dvije godine. Djeca su još uvijek živjela u istoj obitelji, družila se, zajedno strepila od svakog zvuka ispaljene granate i svakog metka. Grad i njegova okolica svakodnevno se mijenjaju. Ceste su prepune rupa od ispaljenih granata i bombardiranja.

Qais je veoma privržen djedu. S njime razgovara, povjerava mu se, moli zajedno s njim. Njegov drugi, najbolji prijatelj je rođak Vekil. Njih dvojica su nerazdvojni, ali vrijeme prolazi, dječaci rastu i posljedice ratnog života počinju se sve više urezivati u njihove osjetljive dječje duše. Dječaka najviše pogađa razdvajanje od djeda i Vekila.

Uz sve to, pod utjecajem djeda, pomalo se uspijevaju u obitelji održavati tradicionalni i vjerski običaji. Svi ti običaji nisu ni izdaleka ono što mudžahedini od njih očekuju.

Odlaskom iz utvrde s devet kula nastaje novi raskol u obitelji. Nije to raskol koji ih razdvaja emocionalno, već fizički. U nemogućnosti da ih sve zaštiti, Quaisov otac, u namjeri da sklonište nađe u Pakistanu, sa sobom vodi samo svoju ženu i djecu. To putovanje bilo je početak višegodišnje avanture obitelji koja je naučena na gradski život. Odjednom se nađu u situaciji da se u potpunosti moraju prilagoditi golim elementima prirode, nepoznatim ljudima koji ih prihvaćaju kao svoje, naoružanim drumskim razbojnicima, gladi... Njihov bijeg od rata nije samo borba za opstanak, već se pretvara ne samo u živopisno već i u opasno putovanje života.

Nema tog rata u kojem ljudi ne stradaju. Vrlo je teško govoriti o smislenosti i besmislenosti bilo kojeg rata. Kroz oči djeteta koje više od deset godina živi ne znajući gdje će se i hoće li se idućeg jutra probuditi, ta slika je vrlo bolna. No, čak i u takvim vremenima djeca pokušavaju biti djeca. Izmišljaju svoje igre, igraju se sa zmajevima ili pikulama ili izmisle bilo što što ih može bar na tren zabaviti. Dječaci na svoj, a djevojčice na svoj način.

Godinama nakon života u izbjeglištvu i nakon njihovog povratka u utvrdu, mudžahedine istjeruju talibani, no to za Afganistan ne znači mir. S talibanima dolaze i ekstremni zakoni, sve u ime vjere i Kurana. Uvode se drastične mjere kažnjavanja svih onih koji prekrše bilo koju točku tog zakona, a svaki taliban na cesti mogao je istog trena zakone interpretirati onako kako mu se u tom trenu svidjelo. Ljudi su šokirani. Žene koje su do tada, čak i za vladavine mudžahedina, mogle slobodno izlaziti iz kuća, odlaziti u trgovine ili na posao, više to nisu mogle. Više nije bilo dovoljno glavu pokriti maramom. Djevojčice više ne idu u školu. Određena je duljina kose. TV i normalna glazba zabranjeni su. Telefonske linije gotovo da i ne postoje. Uništene su. Kako normalan, kulturan narod, koji je sve smio i mogao, može živjeti i preživjeti sa svim tim zabranama? Kako nakon svega preživjeti kad u kući više nema hrane, kad nema gotovo ničega?

Citat:

Jednom, nakon nekoliko dana bez jela, nisam imao izbora nego otići u kuhinju po brašno kako bi nam majka mogla ispeći kruh. Otac me odveo u stranu i ispričao se sa suzama u očima što traži od mene da idem, ali objasnio je da, ako ga ubiju, onda ne bi bilo nikog tko bi se brinuo za ostatak obitelji. Razumio sam. Ali trebali su mi sati  kako bih prikupio hrabrost da pretrčim dvadeset koraka donde. Trčao sam cik-cak prema kuhinji, pretvarao sam se d se igram skrivača sa snajperima na planini. Često su pucali u sve što se kreće. Bio sam njihova igra. Ali me nisu vidjeli. Tog sam dana pobijedio u igri.

U kakve se ljude mogu pretvoriti djeca koja tako odrastaju?

Citat:

Danima i tjednima ne bismo vidjeli nebo pa smo se pretvarali da je strop naše nebo.

Čitajući takvu knjigu teško je ostati indiferentan. Jednako tako vrlo je teško ne suosjećati sa svima njima koji su tako živjeli. Unatoč svemu, ostali su pošteni i vrijedni ljudi. I nakon svega što su izgubili, sada odrastao Qais postaje oslonac cijele obitelji i pokretač novog života. Njihov san da odu iz Afganistana nikad nije zaboravljen.

Sa nepunih sedamnaest godina Qais je emocionalno i moralno sazrio više od mnogih koji nisu proživjeli to što je i on. I tako mlad proživljava svoje prvo iskustvo u talibanskom zatvoru. Jedino što je moga i što mu je bilo dozvoljeno, bilo je proučavanje Kurana. Proživio je mnoga fizička zlostavljanja, ali kako sam kaže, „bol u mojoj duši nije bilo lako popraviti“.

Uzor u svemu bila mu je obitelj. Mati, kao vječiti borac i oslonac svima koji su je trebali i otac koji se bezrezervno brinuo o svojoj obitelji i onda kad su već svi gubili nadu. Mogli bi reći da je Qais „stvoren od dobrog materijala“. Za njih niti jedan posao nije bio nevažan. Sve što su mogli i znali raditi, radili su kako bi preživjeli i brinuli jedni o drugima. Tradicija i znanje izrade vrhunskih sagova koje je savladao učeći od gluhonijeme djevojke koja je bila njegova prijateljica i učiteljica, spašava cijelu obitelj. Qais pokreće posao zadužujući se kod lokalnih trgovaca vunom, da bi na kraju od gotovo dječje pokrenutog posla imao vlastitu tvornicu ručne izrade sagova.

Tek mnogo kasnije, kad je novac od izrade sagova dao obitelji, vraća se na fakultet, završava ga i postaje novinar. Svi članovi njegove obitelji odrasli u dobre i pošte ljude. Gotovo svi ostaju u Afganistanu i vraćaju se svojim prijašnjim poslovima.

Iz autorove zahvale na kraju knjige moram ga opet citirati:

Nadam se da će ova knjiga navesti druge da ih zainteresiraju mnogi slojevi afganistanske kulture koja je tako neočekivano postala središtem svjetske pozornosti.

...

Ovo je knjiga o iskustvu moje obitelji, no svaka afganistanska obitelj ima priču sličnu našoj. Sve ih treba ispričati. Treba ih čuti. Ne smiju se više ponoviti.

Preko tri stotine stranice teksta nije lako ispustiti iz ruke. Ovo je priča obitelji koja je šokirana ne samo onime što su im priuštili svi oni koji su došli iz drugih zemalja u ime „dobrih namjera“. Zahvaljujući velikoj slojevitosti afganistanske kulture, vjere i vjerskih nazora i društvenih i socijalnih raznolikosti, dolazi do sukoba između samih Afganistanaca. Svako bezvlađe ili mogućnost koju u nesigurnosti vlasti vide svi oni koji bi za sebe htjeli prigrabiti neku korist, dovodi do još više bezvlađa. Ljudi su, usuđujem se reći, najčudnija živa bića na ovoj planeti. Nije to slučaj samo u Afganistanu. U mnogim zemljama dešavaju se slične političke promjene i ratovi. Imena država, vladara i političara su drugačija. Imena onih koji iz svega toga imaju najviše koristi, zauvijek ostaju nepoznata. Ljudi koji stradaju, kao što sam već na početku spomenula, i dalje ostaju samo brojevi.

Da to ne bi bilo tako, svojim autobiografskim romanom pobrinuo se i Qais Akbar Omar. Ova knjige nije više samo autobiografski roman. Ona je povijesno svjedočanstvo na vremena kakva nikad nisu trebala postojati. Svaki čitatelj ponijeti će bar malo tereta s kojim će se suočiti u ovoj knjizi. Hoće li Qaisu od toga biti lakše? Da, mislim da hoće, jer to je bio njegov razlog pisanja ove knjige. Podijeliti sa svijetom ono što je proživio. Ne da ih šokira, već da shvate.

Od mene, i autor i knjiga dobivaju čistu peticu.

Tisak. Znanje d.o.o.

Nema komentara:

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.