O nama

subota, 28. svibnja 2016.

Patnje mladog autora XII.

DISKRIMI(NACIJA)

Piše: Jelena Hrvoj

Danas ću vam pisati o dvije teme koje su za mene osobno jako bolne, a obje se svode na to koliko se kod nas neozbiljno shvaća zvanje „PISAC“. Mnogi od vas znaju da sam nedavno objavila svoj drugi roman koji je tiskan u privatnoj nakladi. Kao što već znate, to nije jeftin pothvat. Istina,što se financijskog djela tiče oslanjate se na sponzore, ali u isto vrijeme morate računati na to da možda svi troškovi izdavanja neće imati pokriće. Da  ne dužim odmah ću se posvetiti današnjoj temi.

Podrazumijeva se da ćete nekoliko desetaka primjeraka knjige žrtvovati za obitelj, prijatelje i ljude koji su vam pomagali da se vaša knjiga nađe u svojem prirodnom obliku. No što kada se krug ljudi koji žele knjigu počne širiti poput hobotnice? Nemojte me krivo shvatiti, ja bi najradije kada bi mogla knjige podijeliti cijelom svijetu,ali na žalost nakon tiska knjige ostaju dvije stvari koje iziskuju novac- pokriće troškova tiska i život. Na žalost, ja sam došla u poziciju kada se financijski oslanjam  na prodaju svojih knjiga. Dakle, sada svoje zvanje „PISAC“ uistinu mogu nazvati zvanjem. Zašto onda mnogi ljudi i dalje smatraju da je pisanje knjiga tek skup hobi?

Napisati ću vam jedan banalan primjer ukoliko si ne možete predočiti kako to izgleda iz moje perspektive. Zamislite da radite u osiguravajućoj kući i ljudi vam dolaze svakog dana da im poklonite policu osiguranja. Dolaze i odlaze i jednostavno cirkuliraju kroz osiguravajuće kuće dok ne nađu onu koja će im naposljetku pokloniti osiguranje. Biste li im poklonili policu osiguranja samo kako bi kod vas npr. registrirali automobil? Vjerojatno ne bi. Zašto? Jer je to vaš posao.

Sada ću zakoračiti u drugu temu koja je možda i trunku bolnija. Svi mi volimo knjižnice. Njihov miris, te silne knjige na policama i činjenicu da se između tih korica nalaze neki drugi svjetovi u koje naša mašta voli otputovati. Ali te knjige nekako dolaze na police. Naravno, one dolaze od samih pisaca. Ali što se događa kada ta „kuća knjiga“ odbije pisca? Istina, i oni imaju ograničena sredstva, ali moram priznati da usprkos tome jako često diskriminiraju autore. Često čujem kako nečija knjiga nije stavljena u knjižnicu jer se dotičnim osobama ne sviđa tema, način izdanja ili samo ime autora. Nije li to diskriminacija? Da, mjesto koje bi mi pisci voljeli nazivati domom za svoje knjige, često postaje mjesto na kojemu se osjećaju neželjeno. Konstantno apeliram i dalje ću ustrajati na tome da vam poručujem sljedeće- molim vas, kada uđete u knjižnicu nemojte gledati isključivo samo na popularne knjige stranih autora. One su popularne samo zato što su vam lijepo prezentirane. Ne odgovaram vas od toga da ih čitate, ali uz tu knjigu stranog autora uzmite i jednu domaćeg. Možda ćete požaliti, ali možda se i ugodno iznenaditi. Svi smo mi pisci u srži isti bez obzira to tko smo i odakle dolazimo. Naš zajednički cilj je podijeliti s vama svoju maštu.

1 komentar:

Anonimno kaže...

Očekivati da će ti pisac pokloniti knjigu, samo zato što te poznaje, iskaz je gluposti i nepoštovanja prema toj osobi i njezinom radu. Osim toga, znamo da uvijek više cijenimo stvari do kojih smo teže došli. Ako čovjek trenutno nema novaca da kupi knjigu, neka počne štediti, pa ju može kupiti za nekoliko mjeseci ili za godinu dana, ako će ju onda još uvijek htjeti.
A što se tiče knjižnica, to je stara i prilično poznata stvar da su one često leglo nepotizma i kriterija podobnosti, i što se tiče zapošljavanja, ali i otkupa knjiga. Ako nisi umrežen/a s pravim ljudima, u pravo vrijeme i na pravi način... zaboravi na toplinu takvih jazbina. Krunoslav Mrkoci

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.