Znate kakav je osjećaj kad vam nešto izmiče iz ruku a vi očajnički pokušavate zadržati među prstima niti koje pucaju pri rastanku, sigurna sam da znate jer barem jednom ste se od nekog teška srca rastali, u dubini duše se raspali kao osušene latice cvijeća nošene povjetarcem nedostajanja. E pa onda me razumijete kada vam kažem da je tog dana moj život zaostao u vremenskom vakuumu, tog dana kada je nestao s mojih poljana mirisnog cvijeća koje na povjetarcu laticama plešu obasjane suncem čije zrake na mene nisu pale. Iznad mene stvorio se oblak tame i samoće koja neće proći jer u meni sad ledom prekrivena duša ne može da oživi ni spomen na tebe koji si pred svitanje nestao i za sobom ostavio pitanje kad ćemo se opet sresti - na poljanama cvjetnim, opijeni mirisom prirode zatočeni u beskraju vremena.
Nedostajanje. Bolno stanje duše koja je izgubila svoju drugu polovicu bez upozorenja, bez prilike da mu kažem sve što sam htjela a nisam jer sudba nas je prevarila i u crno zavila moj svijet. Kako ikad ikoga više voljeti kao njega koji je ispunjavao svaku moju por?. Kao slagalica koja sjeda na svoje mjesto mi smo se spojili u jedno biće a sada nestala sam upola, pojeli me udarci bola koji ne prestaju ni kako vrijeme odmiče, a kažu da vrijeme liječi rane sve. Lagali su zar ne?
Na pragu zrelih godina ostala sam sama kao sjena na poljani uvelog cvijeća čije latice vjetar nosi niz brijeg raspršujući naše neodsanjane snove u nepovrat.
Pred očima mi je izvor rijeke gdje smo na mjesečini plesali uz huk sova, mladi i puni snova, zaneseni ljubavlju koja nas je održavala na životu. Osmjeh na izmučenom licu mom oživljava uspomene koje kao sjene plešu preda mnom. Na izvoru rijeke naše ljubavi na rastanku smo zanijemili, samo je ruka ruku čvrsto držala ali bujica ga je odnosila sve jače, isčeznuo mi je pod prstima, moje srce je na tren stalo kucati.
Od tog dana ja živim a ne živim, u danima sivim pod oblacima tuge, pokušavam proći ispod duge koja vodi na onu stranu gdje me čeka on sa osmjehom na licu, vodi me prema suncu da mi ugrije smrznutu dušu od godina zime nakon njegovog odlaska na vječno cvjetne poljane.
Ruka u ruci, zadnji je tren koji pamtim i na mojim usnama neizgovoreno njegovo ime kao nijemi vrisak, pred očima bljesak, kiša padala je da u njoj utopim ledene suze, dok usne njegove ljubila sam bez života a opet slađe od meda.
Rastanak boli zar ne? Sumnjam da će mi vrijeme ikad zacijeliti rane dok sam živa pa makar i ovako kad kao riba na suhom na škrge jedva dišem i kao da ne postojim, brojim dane i godine do ponovnog susreta . Valjda je tako moralo biti da pronađem srodnu dušu pa je izgubim u proljeću života kad bi me trebala krasiti njegova ljepota. Jja propadam, sve dublje tonem u sjenu i mrak, kamo god krenula prati me sivi oblak tuge. Živote ispričaj mi se jer zbog sudbe klete za njim ja venem, venuti ću dok ne isčeznem u svitanje dok žubore brzaci rijeke što me k njemu nose .
On čeka me. Ja ću doći. Ovaj jad u meni će proći, bit ćemo potpuni, dušama sjedinjeni, okupani blještavilom sunca. Zacijeliti će rane oko srca pod zemljom na poljani cvjetnoj s onu stranu života gdje smo se rastali bez riječi.
Ruka u ruci, prsti klize, zadržati se ne mogu. Molila sam se Bogu da te uspijem zadržati ali nije čuo vapaje moje nijemih krikova koji su odjekivali zaleđenim proljetnim poljanama kad smo imali u rukama sreću sveg svijeta.
On čekati će me i pružiti mi ruku, da u njegovu stane,
čekati će me jednog jutra prije nego zora svane.
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.