Jelena Hrvoj | Elisabeth Herrmann: Selo prokletih

Jedno selo, dvije sestre, zavijanje pasa i jezive tajne. Tko bi ukratko opisala sjajan triler „Selo prokletih“ Elisabeth Herrmann. Iznimno vješto napisan roman koji nas odvodi u jedan svijet žrtve i bijega od prošlosti koja nas na kraju uvijek nekako sustigne. Kroz ovaj se roman pitate- Koliko smo spremani učiniti kako bi zaštitili svoje voljene? Koliko bi zlobe i traume bilo potrebno da zaboravimo i duboko potisnemo sjećanja? Kako bi se spasili od života koji je opkoljen strahom?

Roman počinje uvodom koji je ispripovijedan iz perspektive mladog psa. Iako kratak, taj nas uvod iste sekunde mami na čitanje.

   -Jezivo zavijanje utihnulo je, zamrlo. Selom je zavladala mrtva tišina. Gotovo je. Što god da je bilo.-

Priča nas odvodi dvadeset godina kasnije kada se u zoološkom parku dogodi brutalno ubojstvo. Muškarac biva omamljen i živ bačen u kavez sa pekarijima koji ga proždiru. Na scenu stupa Sanela Beara, mlada, ambiciozna policajka Hrvatskih korijena koja se igrom slučaja prva pojavljuje na mjestu zločina. Zanijevši se u istrazi Sanela upoznaje Charlie Rubin, uzgajivačicu štakora koji služe kao hrana ostalim životinjama zoološkog parka.
Uskoro, kada Sanela nehotice dođe na korak do otkrivanja ključnog materijala u istrazi, Charlie Rubin u panici napada policajku i teško je ranjava. Iako Charlie priznaje ubojstvo priča nas korak po korak odvodi u njezinu bolnu prošlost ostavljajući sumnju u njezino mentalno zdravlje kao i u činjenicu da je hladnokrvna ubojica.

   -„Ah, Cara.“ Osvrnula se kao da je na pozornici. „U krv sam tako već duboko zagazila da, sve kad gacati dalje ne bih htjela, povratit´ bi se bilo isto tako gadno k´o ići naprijed.“-

Kroz cijeli nas roman spisateljica vješto drži u sivoj zoni. Ni u jednome trenutku ne možemo shvatiti tko je pravi počinitelj, a tko žrtva. Svi likovi fantastično su analizirani sa svim svojim manama i vrlinama. Do samog kraja romana ne možemo povezati koji je pravi okidač za silne tragedije koje su se odvijale u selu pod imenom Wendisch Bruch. Osobno mi je najjezivija nota romana spomenuto selo. Opisano je kao propadajuća zabit ispunjena neobičnim likovima koje istovremeno mrzimo, ali i nastojimo zadržati blizu kako bi saznali kakve tajne skriva mjesto u kojemu žive.

   -Spustila je prozorsko staklo i u bočnom retrovizoru promatrala pustu ulicu. High noon u Wendisch Bruchu. Još samo nedostaje kovitlanje suhog žbunja ili nekoliko novinskih stranica pa bi se ovdje mogao snimati vestern. U daljini je zalajao pas. Zatim još jedan. Pridružio im se i treći s otegnutim zavijanjem.-

Stvar koja me se najviše dojmila je ta da se kroz cijeli roman ne može pronaći ni jedan zamoran i pretjeran opis. Cijeli tekst je dinamičan, a kroz roman se izmjenjuju priče nekoliko živopisnih likova koji su svatko na svoj način povezani sa slučajem ubojstva. Neki od njih su očekivano klišeizirani, kao i neke situacije u kojima se nalaze. Na primjer-mladi psiholog koju se zaljubljuje u sestru osumnjičene i zbog ljubavi zaobilazi naredbe svoga mentora. Smatram da nam to daje samo još jedan „udomaćeni“ privid koji nas tjera da se zapletemo u vješto isprepletenu mrežu degutantnih nedjela urezanih u živote glavnih protagonista kao i svih stanovnica sela  Wendisch Brucha. Na vama je da uhvatite knjigu u ruke i sami otkrijete tko je žrtva, a tko zločinac, te naposljetku što se dogodilo dvadeset godina ranije u malenom idiličnom selu gdje susjedi vole čuvati i najmračnije tajne. Ovaj roman od mene dobiva peticu.

Tisak. Znanje d.o.o.