Đurđa Vukelić-Rožić: humoreska

KIŠOBRAN

Ta mlada žena, dobro, i ne baš tako mlada, ali u odnosu na moje umirovljeničke godine i motanje po cvjetnjaku ispred kuće mlada, jer svakodnevno odlazi na posao, radosno bi me pozdravljala žureći put svog radnog mjesta. Nekako sam, baveći se vrtom, pticama, mačkom i cvijećem, naučila pratiti navike ljudi koji su prolazili, prolazili...

Toga dana olujni je vjetar toj ženi slomio kišobran. Pozvonila mi je i zamolila me da joj posudim jedan. Odmah pored vrata ljenčarilo je nekoliko kišobrana i pružila sam joj veliki, lijepi, čvrsti žuti kišobran. Odjurila je. Obećala ga vratiti. Kao znak povjerenja, povjerila mi je svoj stari, tamno modar kišobran slomljenih žbica. 

Dani su prolazili, vratilo se ljetno sunce, strpljenje ljudi, životinja, a o biljkama da i ne govorimo se smanjivalo, no žena više nije prolazila mojom ulicom.  Najprije se zabrinuh da je bolesna ili joj se štogod dogodilo, no vidjeh je u gradu, kako žurno korača, pomalo zamišljena.  No, dobro. Držala sam da njen izostanak u mojoj ulici nema nikakve veze s nevraćenim kišobranom. Ta tko još u današnje vrijeme posjeduje tako krasnu, čistu savjest?

Nakon otprilike tri tjedna, počela je prolaziti mojom ulicom, no nije se obazirala na mene, ukoliko sam bila u dvorištu. Nije me ni pozdravljala. Njen profil mi je dao do znanja da ne želi gledati ni ulijevo, ni udesno. Ha, dobro. Što se sve neće dogoditi zbog jednog žutog kišobrana!

U međuvremenu mi je susjeda, u povjerenju, na kavici na mojoj terasici ispred kuće dala do znanja da joj je upravo ta ženica onako malo čudna, a u zadnje vrijeme joj posebno upada u oči nešto zanimljivo.  Naime, u te vruće, sunčane dane ona svakodnevno nosi žuti, veliki kišobran!  

Razmišljala sam, možda ga želi vratiti, pa zaboravi.  Možda ga nosi sa sobom, pa ako ju pitam, spremno će mi ga vratiti.  Možda... tko zna? Tko doista zna što se ljudima mota po glavi? Stoga sam napravila test. Iz gornje sobe promatrala sam ulicu, i kada je naišla s mojim žutim kišobranom na ruci, istrčala sam pred nju na ulicu. Stala je kao ukopana, jedva da je mogla nešto prozboriti u smislu, dobar dan, kako ste i tako to...  I čujem sebe kako joj govorim:

-    Zamislite, dobila sam jučer isti takav, žuti kišobran od šogorice, pa ako se Vama ovaj sviđa, ja Vam ga darujem.  Što kažete?  Baš je lijep, zar ne?

-    Vi, vi se ne ljutite?  Ja, mislila sam ga vratiti...

-    Ma ni govora, pa to je samo kišobran, samo vi njega zadržite. Nema problema.

-    Hvala, veliko hvala.

I ženica odskakuta dalje prema gradu i svom radnom mjestu.

Sljedeća faza uključivala je višednevno promatranje za lijepa vremena. Hoće li i nadalje nositi kišobran, sada kad sam ju rasteretila obaveze da bi ga trebala vratiti. No, ukazala mi se prilika otputovati na nekoliko tjedana u sestričninu vikendicu i čuvati joj djecu na moru. Kad sam se u jesen vratila, dotična je ženica svakodnevno nosila žuti kišobran, no padale su kiše...